PČELARKA MILOSAVA SIMIKIĆ IZ BIJELjINE: Vrijedna, sposobna i uporna žena


Kada se spoji ugodno i korisno onda je uspjeh zagarantovan. Volim pčelarenje, odrasla sam u porodici pčelara, a danas zajedno sa suprugom Ilijom radim u pčelinjaku, ne dijeleći poslove na muške i ženske. Pčele nas uče savršenstvu, pčelarstvo odmara, a med čini zdravim’’, kaže 75-godišnja  Milosava Simikić.



Nekada se pčelarstvo smatralo muškim poslom i dugo je vladalo nepisano pravilo da se time bave muškarci, i to uglavnom onda kada odu u penziju. Tako je bilo nekada, vremena su se promijenila i danas je u pčelinjacima sve veći broj žena koje su pravi pčelarski majstori. Jedna od njih je i naša sugrađanka Milosava Simikić. Ona se, poput prave radilice, izborila za svoju ulogu u ovom starom zanimanju.

- Sa pčelama sam odrasla. Moji roditelji su bili pčelari, a mi djeca smo im pomagali kad god je trebalo. Od nas djece, moj brat Stevo je bio najveći zaljubljenik u pčelarenje, a ja sam mu, i nakon što sam se udala, uvijek rado pomagala oko pčela. Mene je zanimalo da što više naučim, a brat je, vidjevši kako imam veliku ljubav prema tom poslu, predložio  da imam svoje pčele. Samostalno pčelarim od 2002. godine, kada mi je brat ,,prodao“ jedan sanduk pčela. Naime, običaj je da se pčele kupuju, a ne da se poklanjaju, pa sam tako, simbolično, za jednu marku kupila prvu košnicu. Pčele su u prvo vrijeme bile stacionirane na bratovoj parceli u Priboju, a kada smo renovirali staru roditeljsku kuću mog supruga u selu Labucka, smještenom na obroncima Majevice, između Priboja i Lopara, tamo smo preselili i pčele’’, priča Milosava, dodavši da danas ima 60 košnica.



Vrijedna i uporna Milosava bila je dovoljno hrabra da se suoči sa brojnim izazovima i spremna da obavlja i one teže poslove u pčelinjaku. Naime, u prvo vrijeme suprug Ilija, te sin Željko i kćerka Jelena, nisu podržavali tu njenu odluku.

- Tako je bilo u početku, ali vremenom je i suprug, koji se plašio pčela, jako zavolio pčelarenje. Postepeno je učio i usavršavao se, a ja sam mu prenijela znanje i tajne koje sam naučila od oca i brata, od kojih sam dobila sijaset savjeta kako i šta da činim u raznim prilikama. Mogu reći da je danas i moj suprug Ilija veliki znalac u ovoj oblasti’’, kaže Milosava. 

Njenim stopama polako ide i sin Željko, dok kćerka Jelena, koju je životni put odveo u Grčku, samo rado navrati u pčelinjak prilikom posjete roditeljima.
 
Medena priča
 
Izreka starih pčelara kaže: ,,Kad čovjek nabavi pčele srećan je za čitav život.“ Milosava Simikić potvrđuje da je to velika istina.

- Otići u pčelinjak, znači opuštanje i mir. Ne postoji  ljepši zvuk od zujanja pčela koje se vraćaju u košnice iz šume, noseći hranu. A pored košnica je bistar potok koji žubori. Nemjerljivo je to’’, kaže Milosava, dodavši da kada je zujanje pčela postalo njena omiljena pjesma, tada je i shvatila šta je ljubav prema pčelama.  

Njen pčelinjak  je stacioniran u Labuckoj, udaljen 42 kilometra od kuće u Bijeljini, koja je u Ulici 8. marta. Do svojih marljivih pčelica, zajedno sa suprugom Ilijom,  ide ,,golfom’’. Više puta u sezoni danima ostaju kod pčelinjaka, gdje spavaju u lijepo uređenoj vikendici.

- Ljubav prema pčelama je velika i zaista se ne može pčelariti ako se to ne voli. Kad je riječ o tome kada  treba ići u pčelinjak, to svaki pčelar zna. Zapravo, pčelar osjeti kad treba svojim pčelama. Inače, tokom zime i u proljeće manje je posla u pčelinjaku, a ljeti sam tamo skoro svakodnevno. Suprug i ja po cijeli dan radimo oko pčela i kad uveče sjednemo ispred vikendice, do kasno u noć sa zadovoljstvom gledamo košnice’’,  kaže pčelarka Milosava Simikić.
                              
Semberske novine - Semberija info - M. Rešidović