Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
Svojim najvećim uspjehom smatram to što sam u ovom vremenu, koje nije nimalo naklonjeno istinskim vrijednostima, uspio zasnovati porodicu i izgraditi jedan mali svijet u kome skladno živim sa svojim prijateljima i ljudima koji mi znače.
 
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?
Nešto o čemu sam, još kao sasvim mlad maštao, bila je vojna profesija. Čini mi se, otkako sam postao kadar razmišljati, istoriji mog naroda sam dao posebno mjesto u svojoj glavi, te o njoj svakodnevno razmišljam. Kako u toj dugoj i šarolikoj istoriji posebno mjesto zauzima i vojska, to me oduvijek privlačilo. Međutim, kako su vrijeme i okolnosti činile svoje, ja sam završio pravni fakultet, ali sam donekle ostvario svoj mladalački san. Svjedoci smo da Republika Srpska nema vojsku, tako da tu nisam mnogo propustio, a pravničkim pozivom se mogu boriti za vrijednosti  koje doprinose dobru mog naroda i Republike. Prije svega, mislim da je danas najvažniji patriotski zadatak svakog Srbina da ima porodicu, djecu i da svoj posao radi pošteno i najbolje što može!
 
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Posljednjih godina, u rijetkim prilikama kada imam slobodno vrijeme volim ga utrošiti u čitanje, ali samo „starih” klasika srpske književnosti. Zavisno od raspoloženja i zamora moždanih ćelija, izbor se kreće od Bašte sljezove boje do Tvrđave i slično. Volim čitati poeziju, Jesenjina, Dučića, Šantića... Nastojim da čitam samo ono što unosi onu najjednostavniju ljepotu i toplinu i oplemenjuje duh, izbjegavam opterećujuće sadržaje.
 
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Hobi je možda blaga riječ, ali se moja ljubav prema oldtajmeru koji posjedujem možda i može podvesti pod tu riječ. Naime, vlasnik sam Zastave 1300, u narodu poznatije kao „Tristać” koji je bio gospodar jugoslovenskih drumova šezdesetih i sedamdesetih godina, a po ocjenama mnogih i najbolje auto koje je Zastava napravila, naravno po licenci italijanskog Fiata 1300. Svog Tristaća sam naslijedio od djeda, koji ga je novog kupio 1979. godine, a do te godine je vozio italijanski primjerak Fiata 1300 koji je bio 1966. godište. Dakle, to je jedna vrsta tradicije ljubavi prema jednom automobilu, koje ne predstavlja samo skup metala i ostalih materijala, nego predmet u kome su generacije odrastale, kojim se odlazilo na odmore, svadbe, u porodilište.
 
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
Po mom mišljenju, u Bijeljini bi najprije trebalo unaprijediti duh. Živimo u gradu kome se infrastruktura u posljednjih par decenija rapidno unaprijedila, standard je, u poređenju sa ostatkom Republike, sasvim dobar. Negdje sam pročitao da u Bijeljini živi par desetina milionera. Međutim, često sebi postavim pitanje, da li smo kao narod toliko zalutali u tom suvom  materijalizmu, da smo ostali i bez jedne trunke duha?
Bijeljini pod hitno treba jedna velika zelena površina, koja bi bila uređena kao park, koja bi imala bar osnovne sadržaje kao što su biciklistička i pješačka staza. Sramota je to da je u Bijeljini jedina ozbiljna zelena površina gradski park, kojeg nam je napravio austrijski okupator. Da je bilo do nas, možda bi i tu danas bile stambene zgrade...
Za ovo nije potrebna basnoslovna količina novca, ali je potreban duh – ono što je davno ostalo u sjeni materijalizma.

portal Semberija info