TANjA MILINKOVIĆ: UPRKOS BROJNIM TEŠKOĆAMA, SA OSMIJEHOM KROZ ŽIVOT


Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
-Kad pogledam iza sebe, kroz vrijeme, mogu reći da imam više  životnih uspjeha, koji mi veoma znače. Uspjela sam da se još kao mlada žena ostvarim paralelno i na porodičnom i na poslovnom planu, uprkos brojnim životnim nedaćama i ozbiljno narušenom zdravlju. Uprkos raznim životnim teškoćama i situacijama uspijevam, da i u ovim godinama, ostanem pozitivna i da se sa osmijehom ,,nosim’’ sa svim životnim iskušenjima. Zaista se trudim kako sama, tako i uz podršku uže i šire porodice, te prijatelja, da ne dozvolim da me bolest, koju nosim od svoje dvadeset osme godine, ograniči u obavljanju svakodnevnih brojnih porodičnih i drugih životnih obaveza. Na svaki novi dan nastojim gledati kao na izazov na koji ću uspjeti uspješno odgovoriti. 

Želim istaći da je moj poslovni angažman u većini slučajeva na volonterskoj osnovi i da je to negdje, takođe, veliki uspjeh u današnje vrijeme kada ljudi, uglavnom, kroz novac sve gledaju.

 Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao.
-Još u ranom djetinjstvu sam sebe vidjela u profesiji koja se bavi vaspitanjem i brigom o djeci. Međutim, život me je na početku srednjoškolskog obrazovanja, ipak, odveo na područje tehnike, s obzirom da sam tada živjela u industrijskom kraju. Moje visoko obrazovanje je prekinuto ratnim zbivanjima, nakon kojih se počinjem baviti društvenim radom, u svakom smislu te riječi, prije svega radom u oblasti invalidnosti. Kroz taj rad sam se često susretala i sa djecom, posebno onom školskog uzrasta, uključujući tu i djecu sa smetnjama u razvoju. Zbog te ljubavi prema djeci sam upisala i završila Pedagoški fakultet u zrelim godinama, odnosno, poslije 40-te godine, što je veliki uspjeh i rijetkost. Ne mogu, a da ne istaknem da je taj period zahtijevao podršku porodice, dobru organizaciju i planiranje vremena, jer sam tokom cijelog studiranja paralelno vaspitavala i podržavala u obrazovanju svoje troje, tada maloljetne djece, radila volonterski sa ženama sa invaliditetom u udruženju ,,Impuls’’, na čijem sam čelu od osnivanja, uspijevajući uz sve navedeno da se angažujem i u drugim društveno korisnim aktivnostima u našem gradu, a i šire.

Danas radim, kroz projekte Udruženja, sa različitom populacijom stanovništva, a nadam se da će mi se pružiti prilika do kraja mog radnog vijeka da se ostvarim u profesiji za koju sam stekla visoko obrazovanje. Imala sam priliku da taj posao obavljam u par kraćih vremenskih perioda, kao učiteljica i sistent djetetu sa smetnjama u razvoju, i tada sam se osjećala veoma srećno i ispunjeno, jer sam imala priliku da praktično primijenim svoje teorijsko i široko iskustveno stečeno znanje. Rad sa djecom nudi široku lepezu mogućnosti za iskazivanje kreativnosti.

Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
-Kad god pomislim na neki film prvo se sjetim filma ,,Ptice koje nikad ne polete’’ i emocija koje su mi se javljale tokom gledanja. Gledala sam ga više puta i svako gledanje je izazvalo buru emocija. Djeca su meni veoma važna i njihove životne situacije me duboko dirnu. Imam posebno izraženu empatiju prema njima.
Taj film me podsjeti na važnost porodice, važnost međusobne podrške jednih drugima u najtežim trenucima, podsjeti me koliko je važno živjeti u skladu sa prirodom, uprkos tehnološkom razvoju, koliko je važno uživati u jednostavnim stvarima i biti zadovoljan i srećan kada smo porodično svi zajedno i kada možemo pomoći jedni drugima.

Danas ljudi možda nisu spremni da se izbore sa iznenadnim teškim situacijama i ne traže pomoć, usljed čega dolazi do otuđenja i olakog shvatanja života, zdravlja i svrh samog življenja.

Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
-Moj posao u Udruženju je, na neki način i moj hobi, jer, zapravo, većinu svog slobodnog vremena provodim u aktivnostima koje doprinose poboljšanju kvaliteta života osoba sa invaliditetom i kreativnim radionicama u ,,Impuls’’-u, gdje se lično uključujem u procese organizacije i same izrade ručno izrađenog nakita, oslikavanja stakla, stvaranja tkanih proizvoda i vezenih radova.

Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
-Mislim da je, prije svega, potrebno raditi na razvijanju i unapređivanju društvene svijesti i odgovornosti ljudi koji žive u ovom gradu. To nam zaista nedostaje. Većina ljudi je danas spremna samo da kritikuje, a malo njih nudi dobra rješenja i prijedloge koji će doprinijeti poboljšanju kvaliteta života svih nas i spreman je da da svoj aktivan doprinos. Treba podsticati ljude na akciju i društveno korisne aktivnosti. Potrebno je da shvatimo da smo svi mi ovaj Grad i da svi mi možemo doprinijeti zajedničkom dobru. Na kraju krajeva to nam je dužnost i obaveza. Ne možemo očekivati da to neko drugi učini, a da mi samo budemo pasivni posmatrači i ,,kritizeri’’ svega oko nas.

Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
-Bijeljinu i Semberiju u budućnosti vidim kao Grad i područje po mjeri svakog poštenog i radnog čovjeka, kao  siguran, miran i otvoren grad. Grad koji daje širok spektar mogućnosti za lično ostvarenje. Mjesto u kome se uvažavaju i poštuju različitosti, ostvaruju prava i kvalitetno zadovoljavaju potrebe svih građana.
Grad koji porodicu i porodične vrijednosti njeguje i stavlja na prvo mjesto. Porodica je žila kucavica zdravog života svakog mjesta življenja, pa je u skladu s tim treba i podržavati.
Ako imamo zdravu porodicu, imamo i zdrav Grad!

portal Semberija info