MIRKO NIKOLIĆ, PREDSJEDNIK MOTO KLUBA ,,KREČAR’’ BATKOVIĆ: OTVORITE ČETVORE OČI KADA VOZITE!


Mirko Nikolić (38), predsjednik Moto – kluba ,,Krečar’’ iz Batkovića i veliki zaljubljenik moćnih mašina, o saobraćajnim nezgodama u kojima učestvuju motoristi, uzrocima nezgoda sa smrtnim ishodima i kako smanjiti broj saobraćajki, kao i nizu sličnih pitanja govori za portal Semberija info. Povod za ovaj razgovor je, nažalost, i saobraćajna nezgoda u kojoj je život izgubio i dvadesetjednogodišnji Bijeljinac Bojan Tomić, vozeći motocikl.
 
Kako komentarišete ove saobraćajne nesreće u kojima učestvuju motoristi i koje se često završavaju smrtnim ishodima?
-To je vrlo teško i nezahvalno komentarisati. Svima nam je jasno da vozači nemaju pravo na grešku, a posebno to pravo nemaju vozači motora, jer svaka greška skupo košta, a, nažalost, greška se i životom plati. Ove tragedije se najčešće dešavaju u julu i avgustu, jer se u tom periodu i najviše voze motori. Imajući u vidu da je veliki broj motorista u Bijeljini, što potvrđuje i postojanje nekoliko moto – klubova, onda je za očekivati da se na putevima u Semberiji vidi više motora i da se dešavaju saobraćajne nezgode u kojima učestvuju vozači motora.
 
Vlada mišljenje da vozači motora krše saobraćajna pravila i da su oni krivci za nesreće. Koliko ima istine u toj tvrdnji?
-Sigurno je da se desi, da mi motoristi nekada vozimo i malo brže motor, nego što bi trebalo, ali nismo mi uvijek krivci za nezgodu. U većini slučajeva krivi su drugi učesnici u saobraćaju. Najčešće se dešava da drugi vozač oduzme pravo prvenstva motociklisti ili ne pogleda na retrovizor, kako bi na vrijeme uočio motociklistu i onda dođe do udesa. Mnogo vozača većih vozila nema osjećaja za nas motoriste. Koliko mi moramo biti obazrivi, moraju i oni, možda i više. Oni, vozeći npr. automobil, imaju oko sebe zaštitu – karoseriju vozila, a mi samo zaštitno odijelo i ništa više. I to treba imati u vidu.
 
Kako savladati adrenalin i učiniti da vožnja motorom bude uživanje, a ne put u smrt?
-Povišeni adrenalin i uživanje na motoru su direktno povezani. To je, prosto, nemoguće razdvojiti, jer svako od nas, kada sjedne na motor, misli da je dovoljno siguran i spretan. Da bi smo skrenuli pažnju na opasnost koja vreba vozače motocikla, mi svake godine po nekoliko puta organizujemo edukacije. Te dukacije su najviše usmjere na mlade motoriste. Međutim, moram priznati da je odziv slab, upravo zbog toga što većina motorista misli kako im je takva edukacija bespotrebna, jer su oni sigurni u sebe. Ali... nije to baš tako. Znam ja da svako od nas, čim sjedne na motor, istovremeno uživa, ali uvijek treba imati na umu da smo mi direktno izloženi udaru. Bez kacige i moto – opremene ne sjedajte na motor, to je nešto što štiti i život i zdravlje. Dovoljno je da, i pri maloj brzini, ako voziš bez kacige, padneš na asfalt i ishod može biti koban.
 
Kako se porodice nose sa tragedijom? Nažalost, i Vaša porodica je doživjela tragediju. Vaš brat – Marko Nikolić 2011. godine je izgubio život vozeći motor.
-Za porodicu je to vrlo teško. To su neke stvari koje nikada ne mogu biti bolje i koje razdiru porodicu. Nenadokandiv je to gubitak. Nama je sve što ostaje sjećanje na Marka, a i sve druge koji su nastradali. Ja sam počeo da vozim motor sa 32 godine života. To je bilo poslije Markove smrti, misleći da ću na taj način da nastavim tamo gdje je on stao. Na neki način mislim da kroz takav način života Marko nastavlja da živi. Da počnem da vozim motor iniciralo je i to što su Markovi drugari osnovali klub kao sjećanje na njega. Osjećao sam potrebu da se i ja moram prikljičiti njima. Znao sam i kolika je  Markova ljubav prema motorima bila i zbog toga sam nastavio njegovim putem. On je vozio motor 20 godina. Nikada nije pio alkohol, nije divljao na motoru, ali sudbina ili ko zna šta drugo je presudilo. Od sudbine se ne može pobjeći, ali je ne treba izazivati. Zato otvorite četvore oči kada vozite!
 

Koliko su memorijalni moto – skupovi sjećanje na stradalog bajkera, a koliko mogu biti ,,crvena lampica’’ za druge da čuvaju i svoj i tuđe živote?
-Takve susrete organizujemo upravo da bi se sjećali nastradalih, ali i da bi upozorili motoriste šta ih može sačekati, naročito da bismo upozorili mlade motoriste.
 
Mnogi su mišljenja da su bajkeri neodgovorni, zapuštani, skloni alkoholu, pa i opijatima. Kako razbiti tu zabludu?
-Što se tiče stereotipa njih je teško razbiti. Ali, stereotip o motoristima kao lošim momcima nema veze sa realnošću, jer motore voze doktori, advokati, stariji i mlađi... Ali, svi vide samo jedno – stajling motoriste i čuju jak zvuk motora i onda motoriste karakterišu kao loše momke, kao neke divljake. Ne znaju elementarnu stvar, da motoristi žive jedan za drugog, bezgranično se pomažu, organizuju humanitarne akcije za druge... Bajkeri su primjer kako ljudi sa različitih prostora i različitih nacionalnosti nikad nisu napravii ni jedan problem. Među njima je samo divno druženje.
 
Može li se ljubav prema motorima i druženjima bajkera zamijeniti nekim drugim hobijem? 
-Ljubav prema motorima nema zamjenu! Sjećam se, jednom sam uzeo motor od Marka i pao sam i tom prilikom zgulio kožu.  Kada je Marko došao, odmah je otišao da vidi u kakvom je stanju motor, a na moje primjedbu:,,Ne pitaš kako sam ja’’, odgovorio je:,,Vidim da ti nije ništa. To što si zgulio kožu, brzo će razarasti. Moram da vidim u kakvom je stanju motor’’. To je bezgranična ljubav koja se prenosi sa generacije na generaciju. Ja imam sina od 11 godina, koji već, uveliko, vozi motor i ima par drugara, svojih vršnjaka koji, takođe, voze motore. I mom sinu i njegovim drugarima ja se trudim da im, kroz priču, skrenem pažnju na opasnost koja prijeti bajkerima i njihovim porodicama. Mi smo to, nažalost, doživjeli. Znam koji su pakao prolazili i kroz šta prolaze moji roditelji. Recimo, ja sam imao udes i najgore mi je bilo kako da to saopštim roditeljima. U toj nezgodi sam polupao motor i par mjeseci ga nisam vozio. Noću sam sanjao motor kraj sebe i ponovo sam ga morao kupiti.
 
Koji je to put da se smanji broj nesreća u kojima učestvuju motoristi?
-Vožnja motora nije samo ljubav, to je pasija. Ko jednom osjeti tu ljepotu, ne odvaja se od nje cijeli život. Da bismo smanjili broj nezgoda mnogo toga bi trebalo učiniti. Nije dovoljna obazrivost. Infrastruktura nam je loša, mnogo je nesavjesnih vozača na putevima, loša je signalizacija ... Mi vozači moramo mnogo više računa voditi jedni o drugima, ali o nama mnogo više moraju da vode računa drugi učesnici u saobraćaju, jer smo mi malo brži od njih. I još nešto:,,Ne sjedajte na motor ako ste pili alkohol!’’ Treba znati gdje i kako voziti. Ako želite bržu vožnju, izađite na auto – put i stisnite gas, ali držite se ograničenja, a ne jurite po ovim našim putevima.
 
Pazite na sebe, a i  druge, jer život je jedan.
 
Semberija info