Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?

- Moj najveći uspjeh u životu je, što sam u ovim, pomalo teškim i čudnim vremenima nakon ratnih događanja i četiri godine vremena provedenog u Vojsci Republike Srpske na različitim ratištima, uspio da imam zdravu i normalnu porodicu, kao najveće bogatstvo ovoga svijeta, koju, pored supruge, čine dvije kćerke i sin. To što sam porodicu i vaspitanje djece uspio organizovati većim dijelom u skladu sa tradicionalnim vrijednostima i kulturno- istorijskim nasljeđem, a da pri tome ne zapostavim ni nove tekovine koje donosi savremeno društvo dolaskom informacionih tehnologija. Takođe, smatram da je uspjeh i to što imam dovoljan broj iskrenih prijatelja, što sam postizao mnogo uspjeha u okviru svoje profesije (u toku rada u školi), te da imam dobru saradnju i komunikaciju sa skoro svim ljudima, da sam uvijek prilično veselog duha, da volim život i da maksimalno koristim male stvari koje ljude čine srećnim. Jednostavno, moj uspjeh je moja porodica, moja rodbina, moji prijatelji, moji učenici i postignuti rezultati u oblasti obrazovanja, moje selo, moj grad, moja Semberija, moj narod, sve ono što čovjeka okružuje i s čim živi, s čim se bori kroz život. Biti u teškim vremenima uvijek negdje po sredini puta, ni mnogo lijevo, ni mnogo desno - to je za mene najveći uspjeh. Možda se očekuje da govorim i o politici, međutim, namjerno želim da zaobiđem ovu temu, samo želim da građani realno vrednuju uspješnost svakog pojedinca, pa tako i mene lično, ali iskreno smatram da politike ima previše i tamo gdje je ne treba biti, zato sam kao aktivista u politici često protiv pretjeranog miješanja politike. Uspjeh je ostati dosljedan i dostojanstven, ma šta bio i šta radio.
 
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?

-Kao i svaki mlad čovjek koji sanjari o budućnosti i priželjkuje da postane ovo ili ono, tako sam i ja jedan period imao jaku želju da postanem dobar fudbaler. Zatim sam želio biti oficir i upisati vojnu akademiju, a kad sam bio već malo zreliji pojavilo se interesovanje za arhitekturu i građevinarstvo, radi čega sam upisao srednju građevinsku školu. Međutim, nakon svega toga, život čovjeka odnese na drugu stranu, te upisujem pedagošku akademiju i postajem prosvjetni radnik. Pošto sam uvijek više bio vezan za tehničke nauke i u oblasti obrazovanja sam odabrao predmete koji su u vezi sa tehnikom. Tako da nije velika razlika po pitanju sruke u odnosu na neke moje ranije želje, ali je oblast potpuno drugačija od onoga što sam kao mlad želio.
 
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?

-Pošto je jedan od omiljenih glumaca iz perioda moje mladosti bio Žarko Laušević, meni se posebno dopadaju njegove knjige u kojima on na poseban način opisuje svoj život. Njegova druga knjiga „Dnevnik jedne robije“ možda na neki način ima prednost, radi toga što prikazuje najteže trenutke njegovog života provedenog na robiji. Kad je u pitanju film, posebno mi je ostao u sjećanju film koji odslikava strašan običaj obrezivanja žena u nekim zemljama Afrike, a zove se „Pustinjski cvijet“ i snimljen je po istinitim događajima. Takođe bih istakao i domaći film „Enklava“, koji je snimljen po događajima sa Kosova. Kada je u pitanju predstava, mislim da je predstava „Voz“, u izvođenju Voje Brajovića i Sergeja Trifunovića, na mene ostavila upečatljiv utisak, možda zato što je, na poseban način, izvode, upravo, ova dva velika glumca.
 
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?

-Danas skoro svi ljudi žive velikom brzinom, tako da sam i ja skoro svakodnevno u nekakvoj žurbi i trci sa životom. Jednostavno ne mogu da se stignu obaveze. Međutim, istovremeno volim i da se posvetim životu. Tako da pored redovnih poslova na radnom mjestu, aktivnostima koje obavljam kao odbornik u Skupštini grada i Srpskoj demokratskoj stranci, imam i obavezu oko obrađivanja poljoprivrednog zemljišta nakon očeve smrti. Dio vremena posvećujem i uređenju voćnjaka zasađenog šljivom. Volim da na tadicionalan način pečem pravu domaću šljivovicu za svoje potrebe. Takođe, volim, kad mogu, da provodim vrijeme na Savi, da pomalo pecam, te sa društvom splavarim Savom.  Volim da učestvujem u veseljima, proslavama i zabavama, jer sam prilično veselog duha. U zimskom periodu ponekad se uključujem na probe folklora za veterane. Često koristim vrijeme da sa svojom djecom i djecom iz komšiluka igram stoni tenis i basket. Takođe, dio slobodnog vremena posvećujem volonterskoj pomoći i organizaciji rada udruženja, organizacija i institucija koje funkcionišu u okviru moje lokalne sredine. Tako da, iskreno rečeno, nemam uopšte vremena za dosadu.
 
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini

-Grad Bijeljina je jedna od lokalnih zajednica koja se nakon ratnih događanja najbrže razvija i postao je sredina u koju se uvijek rado dolazi, ali se veliki broj stanovnika i zadržava da nastavi život u ovom gradu. Iako se u proteklom periodu puno toga uradilo, ipak uvijek postoje stvari koje treba popravljati, razvijati, graditi i unapređivati. Možda jeste problem pitanje nadležnosti državnog, republičkog i lokalnog nivoa, međutim u Bijeljini je potrebno, prije svega, unaprijediti obrazovni sistem, u smislu deficitarnih zanimanja. Unaprijediti mogućnost zapošljavanja pronalaženjem načina da industrijske zone zažive u punom kapacitetu, a isto tako tražiti i nova rješenja, jer je zaposlenost najveći problem. Još intenzivnije afirmisati poljoprivrednu proizvodnju i maksimalno koristiti prirodne resurse poljoprivrednog zemljišta kao najvećeg bogatstva Semberije, te promovisati u većem kapacitetu proizvode iz Semberije. Povećati odgovornost u sistemu javnih službi, ustanova i preduzeća lokalnog nivoa. Posebno iznaći nova rješenja za JU Banju „Dvorovi“. Grad Bijeljina, radi priliva velikog broja novih stanovnika, ima potrebu da, u okviru komunalne infrastrukture, poveća broj pješačko-biciklističkih staza koje su neophodne za pješake i bicikliste kao učesnike u sobraćaju, tako i za one koji će biti rekreativci. Povećati turističku ponudu korištenjem rijeka Save i Drine, čak, po mogućnosti, sagraditi kompleks po ugledu na Štrand u Novom Sadu. Neophodno je unaprijediti i edukovati građane po pitanju zaštite životne sredine, pa čak i uvesti nove sankcije kad je u pitanju stvaranje divljih deponija i neprimjereno odlaganje svih vrsta otpadnih materija. Potrebno je smanjiti uticaj politike po bilo kom pitanju, a povećati  ulogu stručnosti, sposobnosti i odgovornosti, odnosno uspostaviti sistem pravih vrijednosti. Svjedoci smo da je to u BiH, Republici Srpskoj i većini lokalnih sredina, zaista, ozbiljan problem.
 
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?

-Bijeljina i Semberija su sastavni dio BiH i Republike Srpske, te je skoro nemoguće u cjelosti našu lokalnu zajednicu izdvojiti i izolovati od trenutne situacije, da radi ekonomskog problema, korupcije i kriminala koji je evidentan na ovim prostorima, sve veći broj, kako mladih obrazovanih, tako i ljudi srednjih godina napušta ove prostore. Ako se nešto značajno ne preduzme na pronalaženju rješenja od strane državnih institucija, ovakav problem će biti sve izraženiji i u Bijeljini, koja može da postane samo prelazno rješenje za one koji će preko Bijeljine krenuti ka zemljama Zapadne Evrope i dalje, jer u Bijeljini još uvijek može bar da se obezbijedi jeftina hrana. Ako nadležni ozbiljno shvate ove probleme, Bijeljina će ponovo biti jedan od gradova koji će se razvijati ubrzanim tempom, jer su Grad Bijeljina i njeni građani već pokazali da i u najtežim vremenima, svojom marljivošću i zalaganjem, mogu da prednjače u odnosu na mnoge lokalne zajednice iz užeg i šireg okruženja. Ja ću biti optimista i slobodno mogu reći da će Bijeljina biti grad koji će i dalje biti prepoznatljiv na prostoru regije, države, šireg oruženja, pa čak i Evrope, odnosno jedan od lidera svih lokalnih zajednica.
 
Semberija info (Semberske novine)