MIKAN ANIČIĆ, SLIKAR U PARIZU


Mikan Aničić (69), diplomirani slikar i grafičar, rođen u Badovincima, u Srbiji, bijeljinski gimnazijalac, koji je Likovnu akademiju završio u Beogradu, stipendista francuske vlade i specijalizant Škole lijepih umjetnosti u Parizu, ovih dana priprema izložbu svojih slika u Bijeljini.

Aničić od 1989. godine živi i stvara u Parizu. Govoreći za portala Semberija info  o svojim likovnim stremljenjima i preokupacijama, ovaj svjetski priznat slikar i umjetnik, kaže da izbjegava da kaže istinu.

- Ako kažem istinu, onda mi niko ne vjeruje da je to tako. Kada slažem, onda mi obično vjeruju. Tako je to u životu. Uvijek se više vjeruje laži, nego istini. Slikam starom temperom jajčanom, koja je stara tehnika renesansnih majstora, odnosno baza ovog našeg slikarskog umijeća i zanata. Uspio sam dešifrovati neke enigme koje su mi se postavljale na samim počecima likovnog stvaranja. Pitao sam se, kojom brzinom i lakoćom su renesansni majstori slikali. Nije to bilo moguće izvesti uljem. To me uvijek zbunjivalo, mada je u svim knjigama istorije umjetnosti pisalo da je to ulje na platnu. Došao sam do spoznaje i otkrića 1985. godine u Muzeju Prado, zahvaljujući jednoj Sarajki, saradnici Muzeja Prado. Analize Britiš muzeuma iz Londona su potvrđivale ono što sam  svojevremeno samo pretpostavljao. Dugotrajnost slika je obezbijeđena slikanjem ovom starom tehnikom. Ulje je lošija tehnika, jer slike žute, pucaju, boja vremenom propada. U slučaju ove tehnike hemija je zaustavljena, zaustavljen je proces razgradnje i propadanja. Boja, onako kako se prvi put postavi, ostaje vječno“.

Mikan Aničić nikada nije vodio evidenciju o broju slika koje je do sada nasli - kao. Kaže da je ovih dana otkrio da se jedna njegova slika nalazi u Bijeljini. Njegovi radovi nalaze se u muzejima u Kraljevu, Beogradu, Tuzli, u Nacionalnoj biblioteci u Parizu i u mnogim privatnim kolekcijama širom svijeta.

- U mladosti nisam vodio evidenciju o tome. Izradio sam monografiju u kojoj sam pokušao zaokružiti svoju karijeru. Nisam slikar koji brzo slika, jer je tematika koju slikam izuzetno komplikovana. To su biblijske teme, mitološke teme, žanr scene i komplikovane kompozicije koje zahtijevaju dug proces promišljanja i stvaranja. Formati idu i do  2,5 x 4 metra“.

Aničić kaže, parafrazirajući Dostojevskog, da će ljepota spasiti svijet, samo ukoliko mi spasimo ljepotu. U Parizu se može živjeti od slikarstva, ali ne od svakakvog slikarstva, kaže Aničić.

-Danas je umjetnik upućen na samog sebe. On je svoj menadžer, izvođač, sekretar, preduzimač, što komplikuje cijeli proces. Ukoliko se bavite slikarstvom baziranom na renesansnom iskustvu velikih majstora i ukoliko stvorite svoj umjetnički svijet, možete pronaći publiku“, kaže Mikan Aničić za portal Semberija Info.
Aničić priznaje da postoji i publika za avangardno slikarstvo.

-Kako vrijeme odmiče, shvatam da avangarda ne postoji. Avangarda je nešto što je retardirano, što je nekad bilo, pa se ponovo vraća. Dvadeseti vijek je vijek velikih eksperimenata u umjetnosti. Ništa novo dato, mada se sve vrijeme priča kako je 20. vijek  vrijeme novih tendencija i novih pokreta. Po meni, 20. vijek je bio jedna velika laboratorija u kojoj se sve oprobalo i ponovo reinterpretiralo ono što je već davno rečeno. Kad pogledate apstraktnu umjetnost, pa to su slike koje se nalaze u pećini Lasko, u Altamiri. To je slikarstvo pećinskih ljudi, a ono je ponovo vaspostavljeno kao nešto novo kao nešto mdoderno i savremeno. Nije to ništa novo. Čovjek se stalno vrti u krug. Jede na isti način, spava na isti način, vodi ljubav na isti način, rađa se na isti način, umire na isti način. Prema tome, zašto bi on pravio neki izuzetak samo u umjetnosti”.
Mikan Aničić kaže da u Parizu ima svoj atelje i svoj prostor za rad koji je upotpunjen šljivama i trešnjama koje on kalemio. Porodica živi u Parizu. Sin i kćerka su advokati i nemaju sklonosti ka slikarstvu.

- Ne treba svako da se bavi ovim poslom. Nikada slikarstvo nije bilo nasljedna porodična tradicija. Kada pogledate kroz istoriju umjetnosti, vidjećete da svi veliki majstori slikarstva nisu imali sinove i kćerke za nasljednike. Obično se taj talenat, ukoliko je pravi, veliki umjetnik u pitanju, iscrpi na jednoj osobi i nasljednici ostaju u sjenci. To je slučaj kod sina Pitera Brojglera. Njegov sin, koji je bio sjajan slikar, nije ostao upamćen. Ili Ticijan, talijanski venecijanski slikar 17. vijeka. Njegov sin je bio izvanredan majstor, ali nigdje nema njegovog potpisa. Sve je otac potpisivao.

Od stare generacije slikara iz BiH koji su prije rata boravili u Parizu, Aničić se sjeća Ismara Mujezinovića, Ljube Babića i Milorada Ćorovića.

​portal Semberija info / Semberske novine