INTERVJU: JELENA MILIĆEVIĆ TRAKILOVIĆ, PROFESOR U OSNOVNOJ I SREDNjOJ MUZIČKOJ ŠKOLI U BIJELjINI I VIŠI ASISTENT NA PEDAGOŠKOM FAKULTETU


Pored profesorskog rada Jelena Milićević Trakilović, s obzirom da je 2008. godine stekla zvanje diregenta, kao dirigent dobila je mnogo značajnih svjetskih priznanja. Kao dirigent Srpskog pjevačkog društva nosilac je 12 zlatnih medalja na horskim olimpijadama i svjetskim takmičenjima. Dirigovala je Kraljevskim gudačima, orkestrom Amorozo, simfonijskim orkestrom Stanislav Binički… Dirigujući horom ,,Srbadija’’ u Njemačkoj, Rusiji, Italiji, Austriji… Jelena je, takođe, zablistala. 
Pored profesorskog rada Jelena Milićević Trakilović, s obzirom da je 2008. godine stekla zvanje diregenta, kao dirigent dobila je mnogo značajnih svjetskih priznanja. Kao dirigent Srpskog pjevačkog društva nosilac je 12 zlatnih medalja na horskim olimpijadama i svjetskim takmičenjima. Dirigovala je Kraljevskim gudačima, orkestrom Amorozo, simfonijskim orkestrom Stanislav Binički… Dirigujući horom ,,Srbadija’’ u Njemačkoj, Rusiji, Italiji, Austriji… Jelena je, takođe, zablistala. 

 Kako ste krenuli u čarobni svijet muzike?
-U svijet muzike sam krenula sa pet godina kada sam počela da sviram klavir i pjevam u dječijem horu koji je vodila moja mama, to je zvanično, ali mislim da je to počelo mnogo ranije... Mom bratu i meni prve igre su bile uz muziku. Klavir je bio najzanimljiviji kutak u našem stanu na kom smo mi svirali naše prve tonove i komponovali pjesmice.


 
Da li su presudili geni ili lično opredjeljenje?
-U mom slučaju dosta je doprinijelo to što je i mama u istoj profesiji kao ja. Talenat za muziku smo naslijedili od nje, ali nas je pustila da sami odlučimo čime čemo se baviti kasnije. Niža muzička škola bila je obavezna da se završi, ali smo poslije sami birali svoj put, srednju školu, fakultet.
 
Da li je teško ići stopama uspješne majke koja je, nastupajući sa horom ,,Srbadija’’, smjestila Bijeljinu na svjetsku muzički scenu?
-Izuzetno je teško ići stopama uspješne majke, zato što nas svi porede u profesionalnom smislu. Period u kom ona vodi hor „Srbadija“, punih 26 godina, jeste zlatno doba ovog pjevačkog društva. Hor je 18 godina na svjetskoj sceni i to u samom vrhu, rame uz rame sa najboljim horovima svijeta. Jako je teško dostići taj nivo, a najteže ga je održati, a to se očekuje od mene. Na internecionalnoj sceni sam prvi put dirigovala 2005. godine dok sam još bila student. Tada smo bili apsolutni pobjednici na takmičenju u Budimpešti. Moram priznati, da mi je to bila odskočna daska za dalje, ali i potvrda da je ovo zaista moj poziv.
 
Na ovim prostorima rijetko je da žena drži diregentsku palicu u rukama. Da li je na to Vaše opredjeljenje neko imao uticaja?
-U posljednjim decenijama se povećao broj žena kao dirigenata, što nije bio slučaj ranije. Dirigentski poziv nije ni malo lak, zahtijeva dosta odricanja, naročito ako vam je to profesija kao u mom slučaju. Morate biti spremni na svakodnevne probe, nastupe, putovanja, turneje, takmičenja... To sve oduzima dosta vremena i truda. Na moje opredjeljenje imala je uticaj mamina profesorka dirigovanja Darinka Matić Marović koja je naš najbolji i napoznatiji ženski dirigent. Upoznala sam je kad sam imala osam godina. Tada je mama bila u njenoj klasi na magistarskim studijama. Prisustvovala sam njenim probama, nastupima, koncertima i jednostavno sam se zaljubila u poziv dirigenta.
 
Koje muzičke žanrove svrstavate u ,,visoku klasu’’?
-U visoku klasu svrstavam klasičnu muziku, prije svega, a zatim džez i bluz.
 
Koja je muzika koju Vi privatno slušate?
-Imam previše obaveza, tako da nemam mnogo slobodnog vremena, a kada imam, tada volim da slušam muziku. To je, uglavnom, klasična muzika (Mocart, Čakjovski, Stravinski, List), ali volim i džez muziku.


 
Već su stigla priznanja za dosadašnji rad, a šta ona znače za Vas?
 -Priznanja ima dosta. Značajna su mi ona što dobijemo u inostranstvu, ali ništa manje nisu važna i ova što ih dobijemo kod nas. Važno je biti prvi među stotinama nacija, ali isto tako je važno biti i jedan od najboljih srpskih horova kod nas. Nagradu koju smo dobili u Hramu Svetog Save, ,,Vojislav Ilić” kao najbolji mješoviti hor, mogu svrstati u najdraže, kao i dvije zlatne medalje u Barseloni 2007. godine. Pored ovih imam još nekoliko desetina međunarodnih prvih i drugih nagrada. Sva ova priznanja su mi motiv da nastavim dalje, da radim još bolje i požrtvovanije.
 
Koje su Jelenine težnje i stremljenja?
  -Moje ambicije su da nastavim da se dokazujem u svojoj profesiji na domaćoj i inostranoj sceni. Takođe, želim da se usavršavam i učim od najboljih svjetskih dirigenata, ali i da okupljam mlade kroz horsku muziku. Radim sa horovima već 15 godina, sa dječijim i velikim mješovitim, i mogu reći da sam, kroz profesiju upoznala, na stotine divne djece i omladine.
 
Kada bi Jelena ponovo birala čemu da se posveti, da li bi izabrala isto?
-Kada bih ponovo birala, sigurno bih izabrala isto. Dirigovanje je nešto bez čega ne bih mogla. To je kreativna i divna profesija i mislim da sam izabrala najbolje. U tome se pronalazim i zaista je dobro kada radite to što volite, a za to još i dobijete nagrade.

SEMBERSKE NOVINE / SEMBERIJA INFO