Veze, plete i ukrase šara


Grozdana Marković (92), najstarija mještanka semberskog sela Međaši, uprkos poodmaklim godinama, još uvijek dobro vidi i čuje. Baka Grozdana, rođena u semberskom selu Amajlije, kaže da niko iz njene familije ne pamti ovako dugovječnog pretka. Ona trenutno živi sama, ali ima pomoć žene koja joj priprema hranu i redovno je svakodnevno posjećuje.

 „Imam dvije kćerke, Dragosavu i Jelenu, koje trenutno žive u Njemačkoj, u Kelnu i Braunšvajgu. Jedan moj zet, Oleg, je Nijemac. Za njega je udata mlađa kćerka Jelena. Nema čovjeka, ovdje u selu, da je dobar kao on. Kao da se rodio u Semberiji. Pripremi mi drva za zimu. Izuzetno je vrijedan i dobar čovjek. Imam sedmoro unučadi i sedmoro praunučadi. Jedan moj praunuk već ima dvadeset godina. Sin mi je umro prošle godine, u sedamdesetoj godini života. Zdravlje me još uvijek dobro služi. Vatru u kući održavam. Sjedim i vezem.  Sve što je muško čeljade na selu radilo, dok sam bila mlađa, radila sam i ja. Kosila sam, kopala, ograđivala ogradu, krčila, sve moguće poslove sam obavljala. Gledala sam da djecu othranim, da ih izvedem na pravi put“.

Baka Grozdana je još uvijek bistrog uma, razborito i trezveno razmišlja i priča o svom životu.
„Bilo nas je sedmero braće i sestara u porodici Milinković u Amajlijama. Imam još samo živu jednu sestru, koja živi u Beogradu. Puno sam se napatila kroz život, puno radila i mučila se. Pomagala sam drugim ženama u selu, tako da i one sada mene poštuju i posjećuju“.

Grozdana kaže da nema njive u Međašima na kojoj nije okopavala kukuruz dok je bila mlađa. Kaže da je vez smiruje, pomaže joj da odagna ružne misli od sebe. 
„Kada sam najbolesnija i najnervozinija, mene vez smiruje i liječi“.

Veze stolnjake i peškire. Sve što je izvezla, poklonila je djeci, rođacima i prijateljima. Neki njeni ručni radovi  stigli su do Njemačke i Australije. Nekada je baka Grozdana  tkala i na razboju. Sada su, kaže, neka druga vremena i drugi  običaji. Ona se, uprkos godinama, ne predaje.

Semberske novine/Lj.Ljubojević