MARKO ĐOGO OTKRIVA KOJE SU ZAMKE UVOĐENjA VIŠE STOPA PDV :: Semberija INFO ::

 

MARKO ĐOGO OTKRIVA KOJE SU ZAMKE UVOĐENjA VIŠE STOPA PDV


Foto: privatna arhiva/RAS Srbija
Ideja o povećanju stope PDV i smanjenju direktnih poreza i doprinosa na plate u praksi će, uslovno rečeno, funkcionisati, ali to ne znači nužno i da je dobra ideja za građane u BiH, ocjenjuje u intervjuu za Srpskainfo Marko Đogo, profesor na Ekonomskom fakultetu Pale.

On kaže da iskustva iz drugih zemalja regiona pokazuju da ćemo, ako se sprovede ova reforma, imati punije državne budžete, te da će doći do ubrzanja izgradnje auto-puteva.

– To zvuči sjajno, ali iskustva tih drugih zemalja takođe pokazuju i naličije ove politike. To naličije je da građani tih zemalja ne žive danas puno bolje nego ranije. Postavlja se pitanje, ako su već budžeti puniji i ako se infastruktura ubrzano modernizuje, zašto je to tako!? Pa jednostavno, logika predložene reforme je da učini da građani rade više, a troše manje. U uslovima kada se svi slažemo da živimo iznad svojih mogućnosti i da trošimo od budućih generacija, to možda i nije tako loše. Ipak, nosioci vlasti u BiH trebalo bi da informišu građane o kakvim politikama se radi – smatra Đogo.

Bosna i Hercegovina je možda jedina zemlja u Evropi koja ima samo jednu stopu PDV. Sve inicijative o uvođenju više stopa su odbačene pod izgovorom da su neprovodive. Kakvo je Vaše mišljenje?

Što se tiče jedne ili više stopa, moje je razumijevanje da je to, u principu više socijalno nego ekonomsko pitanje. Odgovore na socijalna pitanja treba da daju oni koje građani izaberu. A građani treba da prate šta rade njihovi izabrani predstavnici. Može se eventualno raspravljati o tome kako bi bilo efikasnije da se vodi ta socijalna politka. Preko diferenciranijh stopa PDV-a ili doznakama iz socijalnih fondova, kao što je to sada slučaj. Moje je razmišljanje da bi bilo bolje da se vodi preko diferenciranih stopa PDV-a, jer je tako manje administratiranja. Ipak, građani bi trebalo da znaju i da, ako dođe do diferenciranja stopa, treba da očekuju da im neka socijalna prava koja sada konzumiraju budu umanjena.

Posmatrajući statističke podatke, životni standard građana u BiH raste iz godinu u godinu, ali je u poređenju sa standardom zemalja EU, ali i regiona, u značajnom zaostatku. Zbog čega sporo napredujemo?

U Udruženju ekonomista Republike Srpske smo početkom prošle godine radili jednu analizu o ekonomskim kretanjima u Republici Srpskoj za period 2007-2017. Između ostalog, analizirali smo rast BDP-a po glavi stanovnika, budući da je to osnovni pokazatelj nivoa razvijenosti u svim međunarodnim komparacijama. Rezultat do kojeg smo došli je da je rast BDP-a per capita 49,75 odsto posljedica pada broja stanovnika, 43 odsto se radi o realnom rastu ekonomije i 7,25 odsto je posljedica inflacije. Takav rast BDP-a je, slobodno se može reći, “Pirova pobjeda”.

Jedno drugo istraživanje, na kojem sam radio za Savez sindikata, pokazuje da su plate u Republici Srpskoj u odnosu na plate u Njemačkoj, uzimajući u obzir i kupovnu moć novca, bile veće 2013. nego 2018. Postavlja se onda pitanje da li životni standard u Republici Srpskoj zaista raste? U apsolutnim vrijednostima – da. Međutim, u ekonomiji je sve relativno – u poređenju sa drugima. Tu se taj rast baš i ne vidi. Zašto je to tako? Privredni rast, bar u teoriji, jednostavno je objasniti. Do njega dolazi kada ubacujete sve više resursa u funkciju i kada ih koristite produktivno. Dakle, pitanje je zašto mi svoje resurse ne koristimo dovoljno. Moglo bi se raspravljati o detaljima, ali u najkraćem, kod nas su privedni resursi zarobljeni lošim sistemom. Svaki sistem postoji jer postoji grupa ljudi, klasičari i marksisti su ih zvali klasom, koja ima koristi od toga.

Može li se to promijeniti i kako?

Nažalost, jedino rješenje koje trenutno vidim je približavanje EU. Mnoge prakse koje kod nas postoje i koje se direktno odražavaju u uzurpaciji ili rasipanju resursa su nespojive sa tekovinama EU. Pri tome treba razlikovati tekovine EU od politikanstva, kojem su često skloni i sami političari koji predstavljaju EU. Dakle, ugledati se na ono što oni rade kod sebe, a ne na ono što nama preporučuju. Sreća po nas da su kriterijumi za priključenje EU tako podešeni da teže ujednačavanju praksi. I ne treba tražiti “prečice” ka EU. Što budemo spremniji da se priključimo tom društvu to će nam sam čin ulaska manje značiti.

Ako imamo u vidu da nam najkvalitetniji kadar odlazi, da već duže vrijeme imamo negativan prirodan priraštaj, a uz sve slabosti sistema, kakva nas budućnost u narednih 20 godina čeka?

Čini mi se da naša budućnost još nije definitivno odlučena, mada je sve izglednije da se odričemo ambicija o naročito svijetloj budućnosti i da se krećemo ka scenariju evropske periferije koja formalno može, a i ne mora, biti član EU. One periferije koja će naći svoje mjesto tako što će izvoziti sirovine i, još važnije, ljude, a uvoziti sve ostalo. Gdje će plate trajno biti daleko niže nego u EU. Za svjetliju budućnost bi nam trebale politike koje će težiti ka stvaranju uslova za izvoz sofisticiranijih proizvoda i usluga. One politike koje se zasnivaju na osvajanju novih tehnologija, novih stranih tržišta, vještina, sve to u uslovima otvorene ekonomije. Takve politike se ne naziru u BiH, osim možda jednim dijelom u obliku podsticaja za razvoj IT sektora, a i ta je podrška, uzgred rečeno, na nivou statističke greške. Dakle, presuda je negativna. Idemo ka scenariju daleke evropske periferije, što je ipak bolje od periferije još nazadnijih sistema.

“Ovo društvo je uložilo u mene, red je da mu uzvratim”

Cijenjen ste član akademske zajednice, mlad čovjek koji ima porodicu i živi u Republici Srpskoj. Da li sebe i svoju porodicu vidite u RS zauvijek?

Ne bih želio da budem prepotentan, ali to je pitanje sa kojim se svakodnevno susrećem. Međutim, za mene bi napuštanje Republike Srpske bilo jednako ličnom porazu. Dizanje ruku od društva u kojem sam rođen i koje je oblikovalo moj identitet. Osim toga, meni je ovo društvo pružilo neke šanse. Kao student sam imao stipendiju Ministarstva obrazovanja, a kasnije i Fondacije dr Milan Jelić. Kao student generacije sam ostao da radim na fakultetu nekoliko mjeseci po diplomiranju. Kao mlad čovjek koji je tek stupio u brak dobio sam priliku da kupim stan po povoljnim uslovima uz pomoć kredita IRB-a. Dakle, ovo društvo je investiralo u mene i smatram da je red da mu, u skladu sa svojim mogućnostima, uzvratim. S druge strane, sasvim je izgledno da bi odlaskom u inostranstvo životni standard moje porodice značajno porastao. Ipak, uzimajući u obzir sve što sam prethodno pomenuo, napuštanje mi djeluje pomalo nepošteno. Međutim, sasvim razumijem ljude kojima ovo društvo nije pružilo nikakvu šansu zbog čega su primorani da ga napuste.
 
(srpskainfo.com)