Za ,,Semberske novine’’ piše Nevena Škorić Bešlić                                                                 

Dok sam pohađala osnovnu školu, septembar za mene nikada nije bio razlog za radost.
Porodično bismo se vraćali sa odmora krajem avgusta. I čim bih, nakon dugog puta, ponovo zakoračila u kuću, vraćao bi se i moj nemir. Kao da je sa posljednjim danima ljeta nestajalo nešto što me štitilo. Tada nisam znala šta je anksioznost. Znala sam samo da mi se tijelo ponovo steže, da se vraćaju noćna buđenja i da me preplavljuju strahovi.
 
Znala sam da će mama biti ponovo napeta, da tati neću smjeti reći za lošu ocjenu, da će me djeca u školi ponovo zadirkivati zbog viška kilograma, što bi pojedini nastavnici dočekali osmijehom, kao da je dječiji stid nešto bezazleno.
Ali najteži je bio osjećaj duboke usamljenosti i saznanje da nemam odraslu osobu kojoj mogu prići i reći: „Plašim se“. Nekoga ko će razumjeti da iza loše ocjene, povučenosti ili suza ne stoji lijenost, već dijete koje se ne snalazi sa onim što osjeća.
 
Danas, kada na vlastito djetinjstvo gledam i kroz prizmu psihoterapijskog rada, mnogo jasnije razumijem koliko prelazak iz ljeta u školsku godinu može biti razvojno zahtjevan. Do juče su ta djeca sjedila na podu svoje sobe, slagala igračke, crtala, gledala omiljene crtane filmove i živjela u ritmu koji je bio sporiji i sigurniji. A onda, gotovo preko noći, od njih se očekuje da ustaju rano, prate raspored, sjede mirno, slušaju, pamte, odgovaraju, izvršavaju obaveze, uklapaju se u grupu, grade odnose i nose sa sobom očekivanja odraslih. Odjednom se od njih traži da budu „veliki“.  A mnoga od njih još uvijek nisu.

Zato je važno da razumijemo da dijete koje je uplašeno možda neće znati reći: „Škola mi stvara anksioznost“. Umjesto toga, može postati razdražljivo, plačljivo, neposlušno, povučeno, imati bolove u stomaku ili glavobolju, teže zaspivati ili početi izbjegavati školske obaveze.
 
Dijete često ne zna objasniti šta mu se događa. Zato je na nama odraslima da pokušamo razumjeti prije nego što osudimo. Ne nazivajmo odmah lijenošću, bezobrazlukom ili neposlušnošću ono što nam smeta. Iza takvog ponašanja stoji emocija koju dijete još ne zna prepoznati niti regulisati.

Naša uloga nije samo da djecu pripremimo za školsko gradivo, već i za život među drugim ljudima. Učimo ih da ne ulaze svi njihovi vršnjaci u učionicu sa jednakom radošću. Neko dolazi nakon neprospavane noći, neko nosi strah, svađe iz kuće, osjećaj da nije dovoljno dobar ili da je drugačiji. Djeca ne vide uvijek ono što njihovi vršnjaci nose sa sobom, zato ih moramo učiti empatiji. Da se ne smiju tuđem izgledu, govoru, odjeći, ocjeni ili grešci i da ne budu dodatna rana nekome ko već nosi mnogo. Jer učiti djecu saosjećanju nije manje važno od matematike, gramatike ili istorije. Možda je upravo to jedna od najvažnijih lekcija...
 
Tako dolazimo do još jedne zamke u koju odrasli lako upadnu, do poistovjećivanja djeteta sa njegovim školskim uspjehom... Vaše dijete je mnogo više od ocjene. Mnogo više od domaće zadaće, testa, prosjeka i svjedočanstva. Ocjena „nedovoljan“ ili „dovoljan“ ne govori niša o vrijednosti jednog djeteta kao osobe. Ne određuje koliko je ono voljeno, koliko vrijedi, kakav će čovjek postati niti kakav će život jednog dana živjeti. Ona je samo informacija o tome koliko je u određenom trenutku savladano određeno gradivo.

Kada djetetu šaljemo poruku da vrijedi samo onda kada ima petice, zaboravljamo da našu ljubav ne treba da zasluži. Ponekada kroz djecu, sasvim nesvjesno, pokušavamo ostvariti ono što sami nismo uspjeli, namećući im ambicije koje pripadaju nama, a ne njima.
 
Ali ne moraju sva djeca bizi najbolji đaci. Ne moraju svi biti odlični. I ne moraju imati iste talente. Njihov život neće biti manje vrijedan zato što nekada nisu znali odgovor na pitanje iz matematike.

Ako želimo da dom zaista bude utočište, moramo sačuvati nešto što škola ne može i ne smijeti imati, a to je osjećaj da kod kuće smijemo biti ono što jesmo. Zato ne ukidajte porodične rituale dolaskom septembra. Sačuvajte zajedničke obroke. Sačuvajte nedjeljni ručak. Sačuvajte večernji razgovor. Sačuvajte vrijeme za igru, šalu, šetnju i zagrljaj. I razgovarajte ponekada o svemu osim o školi. Neka u kući postoje trenuci u kojima škola jednostavno ne postoji.
Jer dijete mora znati da se njegov svijet ne ruši kada dobije lošu ocjenu. Mora imati mjesto na kojem ne mora ništa dokazivati. Mjesto na koje može doći umorno, tužno, zbunjeno ili uplašeno i biti sigurno da će biti prihvaćeno. Dom treba da bude mirna luka, a ne produžena ruka učionice.
 
A kada jednog septembarskog jutra osjetite da gubite strpljenje, kada vas preplavi briga, kada vas ponese strah da će zaostati, da neće biti dovoljno uspješno, dovoljno vrijedno ili dobro, zastanite. Pogledajte svoje dijete. A onda pogledajte njegove šake. Neki od tih dlanova još uvijek su sasvim mali. Prsti su kratki, koža nježna, pokreti nespretni. U tim šakama još uvijek nema snage da se nose svi tereta svijeta odraslih. I ne treba da ih nose. Te male šake još uvijek trebaju vašu ruku. Ruku koja neće samo pokazivati gdje je pogriješilo, već onu koja će ga pridržati kada padne. Ruku koja neće gurati samo naprijed, već će ponekada reći: „U redu je. Odmori“.
 
Jer jednoga dana, školska zvona više neće zvoniti. Ocjene će ostati negdje u starim sveskama, školske torbe će biti odložene, a djetinjstvo će postati samo sjećanje. Ali ono što će dijete ponijeti u odrasli život neće biti samo ono što je naučilo iz knjiga. Ponijeće osjećaj koji smo mu usadili o sebi.

Zato ovog septembra, prije nego pitamo: „ Jesi li naučio?“, pokušajmo češće pitati: „Kako ti je?“. Jednom, kada bude govorilo o nama, neće sa sobom ponijeti ono što smo od njega tražili, već ono što smo mu ostavili u srcu, osjećaj kako je biti naše dijete.

---

Semberija info