IAKO SU U ,,TUĐOJ ZEMLjI’’, PORODICA SIMIĆ IZ DONjE TRNOVE ŽIVI U DUHU TRADICIJE I PRAVOSLAVLjA
Ljubav i sloga kuću grade, a djeca je krase
Željko (1982) i Daca Simić (1986), oboje naše gore list, kao i većina mladih sa ovih prostora, zbog nemogućnosti da se ovdje zaposle, otišli su ,,za boljim životom’’ u Austriju, u Beč. Otišli su, ali su svoje porijeklo, običaje, tradiciju i vjeru pravoslavnu ,,ponijeli’’ sa sobom. U tom duhu, kažu, vaspitavaju i svoju djecu – Simeona (2013), Andreja (2016) i Anu (2018).
Iako smo htjeli da živimo u svojoj domovini, bili smo, prosto, primorani da odemo u ,,tuđu zemlju’’, ovako svoju priču započinju Željko i Daca Simić, koji su u braku 12 godina.
- Naša namjera je bila da živimo na svom ognjištu i tu gradimo svoje porodično gnijezdo. Iako sam ja radio u Austriji, bio sam spreman da se vratim kući. Međutim, s obzirom da je Daca, kao diplomirani stomatolog, u Ugljeviku odradila pripravnički staž, a nije mogla ovdje da dobije posao, odlučili smo da i ona dođe u Beč. Tamo su se i djeca rodila - najprije Simeon, pa Andrej i onda smo dobili mjezimicu Anu. Naša želja je oduvijek bila da imamo više djece, jer su djeca pravo bogatstvo’’, kaže za ,,Semberija info’’ Željko, kome je porodica na prvom mjestu i koji, iako je rođen i odrastao u ,,crvenoj Trnovi’’, kroz život hodi stazama Hristovim.
Željko se moli Gospodu, kako kaže, za svoju porodicu i sve ljude ovog svijeta.
Priznaje da je odgajanje djece, uglavnom, palo na Dacina leđa, a da je njegova briga da obezbijedi novac. Najbitnije je, ističe Željko, da djeca znaju svoje korijene, da se vole i paze, da budu dobri ljudi i, svakako, da poštuju druge.
- Željko mnogo radi, od ranog jutra do večeri. Često kući dođe i kasno uveče, a ja sam sa djecom. I moj dan je prepun - škola, zadaća, vrtić, folklor, kućni poslovi... Koliko mogu, trudim se da pomognem i Željku oko firme, ali djeca su, svakako, na prvom mjestu. Sedmica nam prođe za čas, a nedjelja je dan kada smo na okupu i kada, obično, odlazimo na bogosluženje u naš hram. Ako ne možemo svi da pođemo u crkvu, onda najčešće Simeon ide sa Željkom u crkvu. Ipak nam je najljepše kad smo svi zajedno u Božijem hramu. Zašto da ne poštujemo svoje korijene i svoju vjeru, ako mogu drugi, zašto ne bismo i mi. Trudimo se da posjetimo naše manastire i svetinje, a da vidimo i znamenitosti drugih naroda. Djeca, normalno, u školi i vrtiću govore njemački jezik, u kući pričamo našim jezikom. Sa njima razgovaramo kao sa odraslima, trudimo se da shvate da u Austriji živimo, ponajviše zbog njihove bolje budućnosti, ali da je njihova ,,prava kuća’’ u Trnovi, a domovina Republika Srpska’’, pojašnjava Daca i kaže da djeca jedva čekaju da dođu ovdje i da se raduju svakom prazniku, ponajviše Vaskrsu.
- Trudimo se da, najveće naše praznike – Božić, Vaskrs i krsnu slavu, dočekamo ovdje. Vaskrsu se djeca ponajviše raduju. Doživljaj im je da idu da skupljaju šarena jaja, da se kucaju jajima. O tim vaskršnjim doživaljajima obično pričaju dugo, ponajviše Simeon. On je i najemotivniji i najbrižniji. Andrej je pravi vragolanko. Kad ih neko pita kako se zovu, Andrej odgovara, da su brat i sestra dobili sveta imena iz kalendara (u kalendaru Srpske pravoslavne crkve sveti Simeon i Ana imaju svoj dan), te da je njegovo ime Andrej i ono nije sveto. Ana je pravi borac za svoja prava i svoje mjesto, tipičan primjer najmlađeg djeteta’’, kaže, uvijek nasmijana, Daca.
Na pitanje da li će porodica Simić imati još članova, uslijedio je odgovor:,,Djeca su najveća radost i najveće blago’’. To potvrđuju i baka Zaga i djed Miladin, koji, iako imaju unuke od kćerke koja živi ovdje, jedva čekaju da dođu Simeon, Andrej i Ana.
-Kad su oni sa nama, mi smo presrećni. Na sreću, čim su djeca slobodna i nemaju obaveza u Austriji, dolaze ovdje i svi uživamo’’, naglašavaju baka i deda.
Kažu da Daca češće dolazi sa djecom u Trnovu, jer Željko, kako tvrde, mnogo radi.
- Ovdje nam je i lakše. Malo se i ja odmorim. Doskora smo u Beču živjeli u malom stanu, pa vam je jasno kako je biti u malom stanu, usred Beča, sa troje male djece. Još kad nam dođu gosti na par dana, možete zamisliti kakva je to atmosfera. Djeca obožavaju da nas posjete moja mama, moj brat i njegova djevojka i da kod nas budu par dana. Tada je prava radost, ali kada oni krenu kući, nastaje žestoko plakanje i molba da ostanu još koji dan. Nedavno smo se presilili u veći stan i mnogo je lakše. Nama je lakše, ali mašinama za pranje i sušenje veša ništa nije olakšano. I dalje su one ubjedljivo najvrednije u našoj porodici’’, naglašava, na kraju za ,,Semberija info’’, šaljivo Daca Simić.
Semberske novine - Semberija info
Željko (1982) i Daca Simić (1986), oboje naše gore list, kao i većina mladih sa ovih prostora, zbog nemogućnosti da se ovdje zaposle, otišli su ,,za boljim životom’’ u Austriju, u Beč. Otišli su, ali su svoje porijeklo, običaje, tradiciju i vjeru pravoslavnu ,,ponijeli’’ sa sobom. U tom duhu, kažu, vaspitavaju i svoju djecu – Simeona (2013), Andreja (2016) i Anu (2018).
Iako smo htjeli da živimo u svojoj domovini, bili smo, prosto, primorani da odemo u ,,tuđu zemlju’’, ovako svoju priču započinju Željko i Daca Simić, koji su u braku 12 godina.
- Naša namjera je bila da živimo na svom ognjištu i tu gradimo svoje porodično gnijezdo. Iako sam ja radio u Austriji, bio sam spreman da se vratim kući. Međutim, s obzirom da je Daca, kao diplomirani stomatolog, u Ugljeviku odradila pripravnički staž, a nije mogla ovdje da dobije posao, odlučili smo da i ona dođe u Beč. Tamo su se i djeca rodila - najprije Simeon, pa Andrej i onda smo dobili mjezimicu Anu. Naša želja je oduvijek bila da imamo više djece, jer su djeca pravo bogatstvo’’, kaže za ,,Semberija info’’ Željko, kome je porodica na prvom mjestu i koji, iako je rođen i odrastao u ,,crvenoj Trnovi’’, kroz život hodi stazama Hristovim.
Željko se moli Gospodu, kako kaže, za svoju porodicu i sve ljude ovog svijeta.
Priznaje da je odgajanje djece, uglavnom, palo na Dacina leđa, a da je njegova briga da obezbijedi novac. Najbitnije je, ističe Željko, da djeca znaju svoje korijene, da se vole i paze, da budu dobri ljudi i, svakako, da poštuju druge.
- Željko mnogo radi, od ranog jutra do večeri. Često kući dođe i kasno uveče, a ja sam sa djecom. I moj dan je prepun - škola, zadaća, vrtić, folklor, kućni poslovi... Koliko mogu, trudim se da pomognem i Željku oko firme, ali djeca su, svakako, na prvom mjestu. Sedmica nam prođe za čas, a nedjelja je dan kada smo na okupu i kada, obično, odlazimo na bogosluženje u naš hram. Ako ne možemo svi da pođemo u crkvu, onda najčešće Simeon ide sa Željkom u crkvu. Ipak nam je najljepše kad smo svi zajedno u Božijem hramu. Zašto da ne poštujemo svoje korijene i svoju vjeru, ako mogu drugi, zašto ne bismo i mi. Trudimo se da posjetimo naše manastire i svetinje, a da vidimo i znamenitosti drugih naroda. Djeca, normalno, u školi i vrtiću govore njemački jezik, u kući pričamo našim jezikom. Sa njima razgovaramo kao sa odraslima, trudimo se da shvate da u Austriji živimo, ponajviše zbog njihove bolje budućnosti, ali da je njihova ,,prava kuća’’ u Trnovi, a domovina Republika Srpska’’, pojašnjava Daca i kaže da djeca jedva čekaju da dođu ovdje i da se raduju svakom prazniku, ponajviše Vaskrsu.
- Trudimo se da, najveće naše praznike – Božić, Vaskrs i krsnu slavu, dočekamo ovdje. Vaskrsu se djeca ponajviše raduju. Doživljaj im je da idu da skupljaju šarena jaja, da se kucaju jajima. O tim vaskršnjim doživaljajima obično pričaju dugo, ponajviše Simeon. On je i najemotivniji i najbrižniji. Andrej je pravi vragolanko. Kad ih neko pita kako se zovu, Andrej odgovara, da su brat i sestra dobili sveta imena iz kalendara (u kalendaru Srpske pravoslavne crkve sveti Simeon i Ana imaju svoj dan), te da je njegovo ime Andrej i ono nije sveto. Ana je pravi borac za svoja prava i svoje mjesto, tipičan primjer najmlađeg djeteta’’, kaže, uvijek nasmijana, Daca.
Na pitanje da li će porodica Simić imati još članova, uslijedio je odgovor:,,Djeca su najveća radost i najveće blago’’. To potvrđuju i baka Zaga i djed Miladin, koji, iako imaju unuke od kćerke koja živi ovdje, jedva čekaju da dođu Simeon, Andrej i Ana.
-Kad su oni sa nama, mi smo presrećni. Na sreću, čim su djeca slobodna i nemaju obaveza u Austriji, dolaze ovdje i svi uživamo’’, naglašavaju baka i deda.
Kažu da Daca češće dolazi sa djecom u Trnovu, jer Željko, kako tvrde, mnogo radi.
- Ovdje nam je i lakše. Malo se i ja odmorim. Doskora smo u Beču živjeli u malom stanu, pa vam je jasno kako je biti u malom stanu, usred Beča, sa troje male djece. Još kad nam dođu gosti na par dana, možete zamisliti kakva je to atmosfera. Djeca obožavaju da nas posjete moja mama, moj brat i njegova djevojka i da kod nas budu par dana. Tada je prava radost, ali kada oni krenu kući, nastaje žestoko plakanje i molba da ostanu još koji dan. Nedavno smo se presilili u veći stan i mnogo je lakše. Nama je lakše, ali mašinama za pranje i sušenje veša ništa nije olakšano. I dalje su one ubjedljivo najvrednije u našoj porodici’’, naglašava, na kraju za ,,Semberija info’’, šaljivo Daca Simić.
Semberske novine - Semberija info
