Autor regionalno poznate televizijske emisije “Kvadratura kruga” Branko Stanković, koja se već dvadeset godina emituje na Radio televiziji Srbije, ovih dana posjetio je Bijeljinu. Branko je imao i konkretan povod za dolazak u Bijeljinu. Želio je snimiti emisiju o nesvakidašnjem potezu bijeljinskog privrednika Mitra Gajić, vlasnika Građevinskog preduzeća “Tehnika inženjering” koji je svojoj dugogodišnjoj radnici prilikom odlaska u penziju poklonio stan.

Bila je to prilika za kratak razgovor sa Brankom Stankovićem koji nam je rekao da će u narednoj godini biti emitovana hiljadita emisija “Kvadratura kruga”. 

“Do sada je ispričano više od 2000 priča, pa često prijateljima, onako u šali, kažem da sam gori od Šeherzade, jer zamislite da svaku noć suprugu ili dijete uspavljujete novom pričom, a da to traje pet godina zaredom, iz noći u noć. Eto, imam još uvijek neku inspiraciju. Možda mi to daje onaj odozgo. Ima i trenutaka, odnosno padova, kada ne znam šta ću raditi u naredna dva mjeseca, pomišljajući da sam se istrošio, ali, opet, idem dalje”.

​

Stanković je žurnalistiku studirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i diplomirao je 1986. godine. Još uvijek se odlično sjeća studentskih dana.

“Rođen sam u Užicu, moram i to da kažem. Kada sam došao u Sarajevo na studije, prvo sam stanovao privatno na Grbavici, nakon čega sam godinu dana proveo u Studentskom domu na Bjelavama, a poslije toga sam prešao u Studentski dom u Nedžarićima. Jedan period studiranja proveo sam i u Studentskom domu “Mladen Stojanović”, u centru Sarajeva.

Govoreći o izboru zanimljivih tema danas, u ovom pomalo haotičnom vremenu brzog i dinamičnog života, o izboru priča koje će izazvati interesovanje gledalaca i slušalaca, Stanković kaže da je do najboljih priča dolazio kroz direktni kontakt sa ljudima.

“Danas mnogi u novinarstvu prepisuju i kopiraju, tako da novinarstvo sve više postaje instant i površno. Svakoj priči čovjek mora da se maksimalno posveti, da duboko uđe u razradu teme. Za neke teme, kao što je etnologija i nauka, potrudim se da ovladam materijom bar u onoj mjeri da to bude upola približno sagovorniku. Tako mogu  pravim pitanjima  “isprovocirati” sagovornika i mogu vladati materijom. Mlađe kolege danas nemaju takav pristup. Možda je to dobro iz njihovog ugla, jer će imati više vremena za sebe. Ja sam godinama tako radio i ne mogu se mijenjati u ovim godinama, jer sam već mator”.

Što se tiče priča koje su mu posebno drage i koje su na njega lično ostavile jak utisak, Stanković kaže da takvih priča ima bezbroj.

“Uradio sam puno priča o djeci kojima je život uskratio puno toga, a mi smo ovom emisijom pokušali da im  uljepšamo djetinjstvo, da promijenimo njihov život nabolje. To smo uspijevali uz pomoć dobrih ljudi. Nije to naša prevashodna zasluga, jer smo samo budili savjest i dobro u ljudima da bismo pomogli nekome. Miliju Jelića, malog-velikog dječaka iz sela Radobić kod Mionice, svi pamte kao hrabrog dječaka koji je brinuo o bolesnom ocu, sestri i porodičnom imanju. On je danas porodičan čovjek sa dvoje djece. Dirnula me njegova dječačka suza, jer tokom priče nije pokazivao da ga sve to boli. Sa trinaest godina bio je domaćin. Kada sam ga pitao, šta mu se lijepo dogodilo u životu, samo je jedna dječačka suza izašla iz jednog oka i ona je sve rekla. Kada sam došao kući, žena me pitala, šta si radio danas, ja sam počeo da plačem i opisao sam joj šta sam radio. Drugi segment su priče koje se odnose na mlade sjajne ljude, stvaraoce, studente, koji mogu pomoći ovoj zemlji. Djevojka, za koju nije bilo mjesta u Srbiji, da joj pomognu oko školovanja, a bila je lošijeg materijalnog stanja, Sanja Deronja, koja je u tom trenutku govorila devet stranih jezika i trebalo je da ode na postdiplomske studije u Pariz, danas je, hvala Bogu, profesor u Parizu.

Treći segment su priče u kojima smo predstavljali neke vrijednosti, tradiciju, katune na kamenu, između Maglića i Volujaka. Pješačili smo pet sati, ali je vrijedilo da pokažemo, kako je izgledao život na katunu u 21. vijeku. Dva brata, sa svojim porodicama izlaze na katun. Jedan od sinova Banja Komara te godine je planirao da upiše Policijsku akademiju, ali, on je morao da dođe na katun, gdje nema nikakvog komfora. U improvizovanim krevetima ljudi spavaju kao sardine”.

Branko Stanković kaže da je na desetine zanimljivih priča zabilježio i na području BiH i Republike Srpske, ističući da i na ovim prostorima žive ljudi koji zaslužuju pažnju “Kvadrature kruga”.

“Ne odustajem od dobrih priča, tako da idem tamo gdje je nešto zanimljivo i gdje ljudi zaslužuju svojim djelom i talentom da se oglase u “Kvadraturi kruga”. Pročitao sam priču u “Semberskim novinama” o nesvakidašnjem gestu privrednika Mitra Gajića i to me toliko inspirisalo, da sam morao doći u Bijeljinu. Rijetki su danas poslodavci koji imaju osjećaj za svog radnika, a kamoli, da ga nagrade pred odlazak u penziju. To je jedan ljudski čin koji je u ovom vremenu rijedak i zaslužuje pažnju”.

Branko Stanković kaže da će i u narednom periodu sa područja Republike Srpske biti zanimljivih priča koje će biti emitovane u “Kvadraturi kruga”. Planira da tokom ljeta ponovo dođe u Republiku Srpsku i BiH. Mladim novinarima, kaže, može dati samo jedan savjet, ukoliko nema te ljubavi i te energije da “grizu i istražuju”, onda je bolje da se na vrijeme povuku.

Semberija info - Tekst i foto: Lj. Ljubojević