Bijeljinski bend Štrajk; Želimo da iza sebe ostavimo trag i poštovanje publike
U VRIJEME KADA NEMA SVIRKE UŽIVO
Prvo na šta pomislimo pri izgovoru riječi ,,štrajk” jeste grupa ljudi koja želi da se izbori za svoja prava. Međutim, kada u Bijeljini neko spomene ,,štrajk”, prva asocijacija jeste bend ,,Štrajk” uz koji je dobra zabava uvijek zagarantovana. ,,Štrajk” je jedan od rijetkih bendova koji broji osam članova - Vladimir Ćurčić i Danijel Ubiparipović sviraju gitare, a uz to predstavljaju i muške vokale, Teodora Bilalović je sa predivnim glasom ženski vokal, Biljana Petrović svira violinu, Mladen Lukić svira bubnjeve, Vasa Gavrić svira harmoniku, Goran Ilić klavir, a Rakac bas gitaru.
Za sve one koji dovoljno ne poznaju bend ,,Štrajk”, Vladimir Ćurčić, pored predstavljanja benda, govori i o muzičkoj sceni kod nas, kao i o tome koliko je za muzičare teško opstati danas, u vrijeme pandemije virusa korona.
Za početak i za sve koji možda još uvijek ne znaju, ko je ,,Štrajk” bend?
- Kao u većini slučajeva, počeci datiraju još iz srednjoškolskih dana. Drugar i ja smo imali želju da počnemo da učimo da sviramo gitaru i kada smo naučili da sviramo par pjesama, odlučili smo da nađemo i bubnjara. Nakon kraćeg vremena, bilo nas je četvorica i mogli smo da formiramo jedan manji bend. U to vrijeme mi smo bili metalci i rokeri i samo smo slušali tu vrstu muzike. Vremenom, što više sviraš i nastupaš, ljudi te više angažuju i onda traže da se ne svira samo rok, nego da se malo i ublaži zvuk. Sada smo u fazi da sviramo i narodnu muziku. ,,Štrajk” postoji 15 godina i godinama se mijenjao. Od četvorke, koja je započela ,,Štrajk” priču, ostala su samo dva čovjeka, a to smo bubnjar i ja. Trenutna postava je u ovom sastavu godinu dana, a ove godine sa nama je još jedna djevojka koja svira violinu. Svi smo, prije svega, dobri drugari i mislim da je to ono što nas drži na okupu toliko godina. Moja zamisao prije deset godina kako bi bend trebalo da zvuči se sada i ostvarila.
Muzika koju izvodite i vaši nastupi naišli su na sjajne reakcije i mnogima ste već prepoznatljivi. Šta je to po čemu ste se izdvojili od ostalih?
- Mislim da ima više stvari koje nas izd-vajaju od ostalih i zbog kojih nas ljudi vo-le. Imamo običaj da kažemo da nama nije problem jedno veče da sviramo na svadbi, sljedeće da sviramo na motorijadi i onda treće veče da nastupamo u kafiću kao akustični sastav. Možemo da se prilagodimo svakoj situaciji i to je ono što je naša najveća prednost. Zatim postoji i to što ljudi kažu da imamo energiju. Vole nas i poštuju, jer osjete emociju koju se trudimo da prenesemo na svim svirkama. Ono što nas posebno obraduje jeste kada nekome iz šire okoline kažete ,,Štrajk” bend, znaju ko smo i da smo iz Bijeljine.
Gdje vidite ,,Štrajk” za pet godina?
- Ono što je sigurno jeste da nas vidim zajedno za pet godina, jer posljednje tri do četiri godine bend zarađuje lijep novac. Prvi put smo, nakon toliko godina postojanja, došli u situaciju da možemo da živimo samo od muzike. Što se tiče zajedničkih projekata, imamo mnogo toga u planu. Glavni problem za realizaciju tih planova je vrijeme. Na samim počecima, sa bivšim kolegom iz benda, radio sam na jednoj pjesmi koja je oslikavala sve što nam se trenutno dešava. Pjesma se zove ,,Klaustrofobija” i želimo da iskoristimo trenutna dešavanja oko nas i da u naredna dva do tri mjeseca poklonimo publici naš prvenac.
Svaki bend ima neki cilj na početku, neku zamišljenu priču koju želi da ispriča. Koju priču ,,Štrajk” želi da plasira na našoj muzičkoj sceni i šta je to što želite da postignete kod publike?
- Kada si klinac, uvijek ti je želja da postaneš rok zvijezda. To nas je već prošlo i sada nam je jedina želja da jednog dana, kada prestanemo da sviramo, ljudi kažu da je postojao ,,Štrajk” bend i da ih ne bude sramota kada nas bilo gdje spomenu. Ukoliko ostavimo pjesmu iza sebe, to je dodatni plus. Samo želimo da iza nas ostane neki trag i poštovanje publike, a pokazatelj da i dalje vrijedimo jeste kada vlasnik lokala u kojem sviramo dođe i kaže da je rezervisano sve do posljednjeg mjesta.
Uvijek je lakše kada sve ide po planu, kada je sve onako kako smo zamislili. Međutim, u današnje vrijeme češće se dešava da je, upravo, suprotno od toga. Da li je lako za muzičare da pronađu svoje mjesto na muzičkoj sceni kod nas i da li mogu da opstanu i da se izbore kako bi zarađivali baveći se poslom koji vole?
- U današnje vrijeme je, svakako, mnogo lakše nego ranije. Društvene mreže i jutjub kanali mnogo pomažu u reklamiranju i predstavljanju. Kada smo mi počinjali, mogli su da nas čuju samo ljudi koji su dolazili na naše svirke. Međutim, da bi opstali morate da se prilagodite i da svirate sve vrste muzike. Pitanje je koliko bi i mi opstali da nismo naučili da sviramo narodnu muziku. Ono što je, takođe veoma, važno jeste da se nađe način da uživate u svemu. Kada vi ne uživate dok svirate, publika to osjeti i onda ni oni neće uživati. Uvijek treba da radite ono što volite, jer ukoliko ne volite posao koji radite, to je osuđeno na neuspjeh.
Zbog pandemije korona virusa svirke su prvo bile svedene na minimum, a trenutno je situacija takva da ih nema nikako. Na koji način to utiče na muzičare?
- Što se mog benda tiče, trudimo se da se držimo zajedno i da pomažemo jedni drugima koliko god možemo, jer ima kolega koji žive samo od sviranja. Siguran sam da to nije slučaj samo sa našim bendom. Mnogim kolegama je ovaj posao jedini izvor prihoda i svi se trenutno bore za opstanak. Što se ostalih bendova tiče, ima ih dosta koji su prestali da sviraju, pa su čak prestali i da postoje kao bend. Najveći paradoks jeste da je di džejevima dozvoljeno da nastupaju, a muzičarima je zabranjeno. Po mom mišljenju, muzičari su u najtežoj situaciji trenutno.
Sve više su zastupljeni onlajn nastupi i dosta muzičara plasira kover snimke. Koliko to pomaže muzičarima da se predstave publici i da li možemo da očekujemo nešto slično i od vas?
- Prije nego što će svirke biti u potpunosti ukinute, mi smo uradili neke kover pjesme, ali je to više vid promo materijala. Kada nas ljudi pozovu da sviramo na svadbi na primjer, žele da vide neki materijal i onda smo prvenstveno zbog toga uradili par kover snimaka. Imali smo i onlajn koncert na jednom bijeljinskom portalu gdje smo imali nastup od dva sata i mnogi su se uključivali tako što su slali poruke i naručivali pjesme. Međutim, iako sve to pomaže u predstavljanju publici, meni lično nije to to. Kada ja ne vidim da publika uživa i kada ne možemo jedni drugima da prenesemo pravu energiju kao na nastupu uživo, onda to za mene nije pravi nastup.
Naš grad je zaista bogat kada su u pitanju mladi i talentovani ljudi koji tek treba da dobiju priliku da pokažu koliko mogu da postignu svojim talentom. Da li treba da vjeruju da mogu na našim prostorima ostvariti svoje ciljeve ili će morati sreću potražiti van granica naše države, kao što je to slučaj sa većinom profesija danas?
- Kada smo počinjali da sviramo sigurno smo pola godine svirali u podrumu u mojoj kući ili negdje u garaži. Jednostavno nisu htjeli da nas puste da sviramo, jer je postojalo pet kafana u Bijeljini. Danas je mnogo lakše kada postoji više lokala u gradu. S obzirom da znam kako je meni bi-lo na početku, kada upoznam neke klince i čujem da dobro sviraju, uvijek sam govorio da mogu doći kod mene u ,,Smokvicu” da sviraju. Međutim, klinci su danas mnogo čudni. Nisu zainteresovani za teži put do uspjeha, jer žele odmah da nastupaju na velikim binama i na koncertima. Iako je u današnje vrijeme mnogo lakše dostići željeni cilj, želim da poručim svim talentovanim klincima da se ne plaše da pokušaju i da znaju da prepoznaju kada im se ukaže prilika da postignu nešto veliko baveći se poslom koji vole.
Semberske novine - Semberija info
Prvo na šta pomislimo pri izgovoru riječi ,,štrajk” jeste grupa ljudi koja želi da se izbori za svoja prava. Međutim, kada u Bijeljini neko spomene ,,štrajk”, prva asocijacija jeste bend ,,Štrajk” uz koji je dobra zabava uvijek zagarantovana. ,,Štrajk” je jedan od rijetkih bendova koji broji osam članova - Vladimir Ćurčić i Danijel Ubiparipović sviraju gitare, a uz to predstavljaju i muške vokale, Teodora Bilalović je sa predivnim glasom ženski vokal, Biljana Petrović svira violinu, Mladen Lukić svira bubnjeve, Vasa Gavrić svira harmoniku, Goran Ilić klavir, a Rakac bas gitaru.
Za sve one koji dovoljno ne poznaju bend ,,Štrajk”, Vladimir Ćurčić, pored predstavljanja benda, govori i o muzičkoj sceni kod nas, kao i o tome koliko je za muzičare teško opstati danas, u vrijeme pandemije virusa korona.
Za početak i za sve koji možda još uvijek ne znaju, ko je ,,Štrajk” bend?
- Kao u većini slučajeva, počeci datiraju još iz srednjoškolskih dana. Drugar i ja smo imali želju da počnemo da učimo da sviramo gitaru i kada smo naučili da sviramo par pjesama, odlučili smo da nađemo i bubnjara. Nakon kraćeg vremena, bilo nas je četvorica i mogli smo da formiramo jedan manji bend. U to vrijeme mi smo bili metalci i rokeri i samo smo slušali tu vrstu muzike. Vremenom, što više sviraš i nastupaš, ljudi te više angažuju i onda traže da se ne svira samo rok, nego da se malo i ublaži zvuk. Sada smo u fazi da sviramo i narodnu muziku. ,,Štrajk” postoji 15 godina i godinama se mijenjao. Od četvorke, koja je započela ,,Štrajk” priču, ostala su samo dva čovjeka, a to smo bubnjar i ja. Trenutna postava je u ovom sastavu godinu dana, a ove godine sa nama je još jedna djevojka koja svira violinu. Svi smo, prije svega, dobri drugari i mislim da je to ono što nas drži na okupu toliko godina. Moja zamisao prije deset godina kako bi bend trebalo da zvuči se sada i ostvarila.
Muzika koju izvodite i vaši nastupi naišli su na sjajne reakcije i mnogima ste već prepoznatljivi. Šta je to po čemu ste se izdvojili od ostalih?
- Mislim da ima više stvari koje nas izd-vajaju od ostalih i zbog kojih nas ljudi vo-le. Imamo običaj da kažemo da nama nije problem jedno veče da sviramo na svadbi, sljedeće da sviramo na motorijadi i onda treće veče da nastupamo u kafiću kao akustični sastav. Možemo da se prilagodimo svakoj situaciji i to je ono što je naša najveća prednost. Zatim postoji i to što ljudi kažu da imamo energiju. Vole nas i poštuju, jer osjete emociju koju se trudimo da prenesemo na svim svirkama. Ono što nas posebno obraduje jeste kada nekome iz šire okoline kažete ,,Štrajk” bend, znaju ko smo i da smo iz Bijeljine.
Gdje vidite ,,Štrajk” za pet godina?
- Ono što je sigurno jeste da nas vidim zajedno za pet godina, jer posljednje tri do četiri godine bend zarađuje lijep novac. Prvi put smo, nakon toliko godina postojanja, došli u situaciju da možemo da živimo samo od muzike. Što se tiče zajedničkih projekata, imamo mnogo toga u planu. Glavni problem za realizaciju tih planova je vrijeme. Na samim počecima, sa bivšim kolegom iz benda, radio sam na jednoj pjesmi koja je oslikavala sve što nam se trenutno dešava. Pjesma se zove ,,Klaustrofobija” i želimo da iskoristimo trenutna dešavanja oko nas i da u naredna dva do tri mjeseca poklonimo publici naš prvenac.
Svaki bend ima neki cilj na početku, neku zamišljenu priču koju želi da ispriča. Koju priču ,,Štrajk” želi da plasira na našoj muzičkoj sceni i šta je to što želite da postignete kod publike?
- Kada si klinac, uvijek ti je želja da postaneš rok zvijezda. To nas je već prošlo i sada nam je jedina želja da jednog dana, kada prestanemo da sviramo, ljudi kažu da je postojao ,,Štrajk” bend i da ih ne bude sramota kada nas bilo gdje spomenu. Ukoliko ostavimo pjesmu iza sebe, to je dodatni plus. Samo želimo da iza nas ostane neki trag i poštovanje publike, a pokazatelj da i dalje vrijedimo jeste kada vlasnik lokala u kojem sviramo dođe i kaže da je rezervisano sve do posljednjeg mjesta.
Uvijek je lakše kada sve ide po planu, kada je sve onako kako smo zamislili. Međutim, u današnje vrijeme češće se dešava da je, upravo, suprotno od toga. Da li je lako za muzičare da pronađu svoje mjesto na muzičkoj sceni kod nas i da li mogu da opstanu i da se izbore kako bi zarađivali baveći se poslom koji vole?
- U današnje vrijeme je, svakako, mnogo lakše nego ranije. Društvene mreže i jutjub kanali mnogo pomažu u reklamiranju i predstavljanju. Kada smo mi počinjali, mogli su da nas čuju samo ljudi koji su dolazili na naše svirke. Međutim, da bi opstali morate da se prilagodite i da svirate sve vrste muzike. Pitanje je koliko bi i mi opstali da nismo naučili da sviramo narodnu muziku. Ono što je, takođe veoma, važno jeste da se nađe način da uživate u svemu. Kada vi ne uživate dok svirate, publika to osjeti i onda ni oni neće uživati. Uvijek treba da radite ono što volite, jer ukoliko ne volite posao koji radite, to je osuđeno na neuspjeh.
Zbog pandemije korona virusa svirke su prvo bile svedene na minimum, a trenutno je situacija takva da ih nema nikako. Na koji način to utiče na muzičare?
- Što se mog benda tiče, trudimo se da se držimo zajedno i da pomažemo jedni drugima koliko god možemo, jer ima kolega koji žive samo od sviranja. Siguran sam da to nije slučaj samo sa našim bendom. Mnogim kolegama je ovaj posao jedini izvor prihoda i svi se trenutno bore za opstanak. Što se ostalih bendova tiče, ima ih dosta koji su prestali da sviraju, pa su čak prestali i da postoje kao bend. Najveći paradoks jeste da je di džejevima dozvoljeno da nastupaju, a muzičarima je zabranjeno. Po mom mišljenju, muzičari su u najtežoj situaciji trenutno.
Sve više su zastupljeni onlajn nastupi i dosta muzičara plasira kover snimke. Koliko to pomaže muzičarima da se predstave publici i da li možemo da očekujemo nešto slično i od vas?
- Prije nego što će svirke biti u potpunosti ukinute, mi smo uradili neke kover pjesme, ali je to više vid promo materijala. Kada nas ljudi pozovu da sviramo na svadbi na primjer, žele da vide neki materijal i onda smo prvenstveno zbog toga uradili par kover snimaka. Imali smo i onlajn koncert na jednom bijeljinskom portalu gdje smo imali nastup od dva sata i mnogi su se uključivali tako što su slali poruke i naručivali pjesme. Međutim, iako sve to pomaže u predstavljanju publici, meni lično nije to to. Kada ja ne vidim da publika uživa i kada ne možemo jedni drugima da prenesemo pravu energiju kao na nastupu uživo, onda to za mene nije pravi nastup.
Naš grad je zaista bogat kada su u pitanju mladi i talentovani ljudi koji tek treba da dobiju priliku da pokažu koliko mogu da postignu svojim talentom. Da li treba da vjeruju da mogu na našim prostorima ostvariti svoje ciljeve ili će morati sreću potražiti van granica naše države, kao što je to slučaj sa većinom profesija danas?
- Kada smo počinjali da sviramo sigurno smo pola godine svirali u podrumu u mojoj kući ili negdje u garaži. Jednostavno nisu htjeli da nas puste da sviramo, jer je postojalo pet kafana u Bijeljini. Danas je mnogo lakše kada postoji više lokala u gradu. S obzirom da znam kako je meni bi-lo na početku, kada upoznam neke klince i čujem da dobro sviraju, uvijek sam govorio da mogu doći kod mene u ,,Smokvicu” da sviraju. Međutim, klinci su danas mnogo čudni. Nisu zainteresovani za teži put do uspjeha, jer žele odmah da nastupaju na velikim binama i na koncertima. Iako je u današnje vrijeme mnogo lakše dostići željeni cilj, želim da poručim svim talentovanim klincima da se ne plaše da pokušaju i da znaju da prepoznaju kada im se ukaže prilika da postignu nešto veliko baveći se poslom koji vole.
Semberske novine - Semberija info
