DARKO JAKŠIĆ: U MENI JE GEN DON KIHOTA :: Semberija INFO ::

 

DARKO JAKŠIĆ: U MENI JE GEN DON KIHOTA


Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
Ljudi se mnogo trude da uspiju u nečemu. To je u ljudskoj naravi. Lijepo je kad neko postane dobar pjesnik i kad se u tome razvija. Lijepo je kad neko postane izvrstan muzičar i zadivljuje mnoge svojim koncertima. Divimo se kad neko postane vrsni stručnjak u svojoj struci i svjetski poznat. Nije lako postati ni vrhunski sportista. Sve su to uspjesi vrijedni divljenja. Moj uspjeh je, bar po mom skromnom stavu i mišljenju, to što sam, uprkos vremenu koje mi ni malo nije bilo naklonjeno, ostao trezven i prizeman, skroman, ali i jednostavan porodičan čovjek koji i dalje gaji prave i tradicionalne vrijednosti zdrave porodice. Otac sam dva dječaka i, kao što pomenuh, ponosan na činjenicu što sam uspio da u ovim turbulentnim vremenima sačuvam i usadim svojoj djeci prave vrijednosti koje se ne baziraju na materijalnim osnovama, nego na ljudskosti, ljubavi prema ljudima, dobroti i konzistentnosti sa svim onim što afirmiše ljude kao strukturne jedinke društva.
 
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao.
Naime, od malih nogu su me intrigirale uskovezane stvari, kako za same telekomunikacije, tako i saobraćaj u raznim vidovima, a tako i sam razvoj pomenutog. Na toj osnovi sam u srednjoj školi odabrao da svoje znanje usmjerim u oblast saobraćaja i telekomunikacija, čime sam ispunio dječački san. No, kako vrijeme često nije saveznik na putu kojim hodamo, a često je i opasan protivnik, nisam se odmah, po završetku školovanja uspio baviti strukom. Ali gen Dona Kihota u meni nije odustajao i neposredno nakon zasnivanja porodice ukazala se prilika koja me usmjerila da radim u sferi TT komunikacija, zahvaljujući čemu sam stečeno znanje proširio, ali i uspio implementirati u realnim uslovima. Sve to uporedo sa jednim - ostati čovjek, prizeman, razuman i saosjećajan, strpljiv i vispren. A nije bilo lako. Pravdao sam sve poteškoće ljubavlju koju sam gajio prema poslu, ali i težnjom da kroz njega upoznam mnogo ljudi iz različitih struktura. Ovo čime se danas bavim, ovo što danas radim, nije ništa drugo, sem implementacija onog što sam u stvarnosti težio, a to je, da ako imam i ako mogu, dam i ispružim ruku, pomognem i nađem način da učinim koliko mogu i koliko bih želio. Jer, složićete se, samo ispružena ruka može da da, ali i da joj se da..., a ljepota čovjeka je u pružanju i davanju.
 
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Kao neko ko je, na neki način, aktivan sportista u svojim 40-tim godinama, volim sport i svaku priliku koja mi se ukaže koristim da sa prijateljima odem na neku dobru utakmicu ili da i sami zaigramo fudbal u kontrolisanim dvoranskim uslovima. Nisam pobornik noćnih provoda, kafana u kojima je dimna zavjesa osnovni element, uz dopunu raspoloženja raznim obilicima alkoholnih pića. Volim zdrav život i trudim se da ostanem takav, a i da to implementiram u svoju porodicu. Kao i većina moje generacije vilim i dan-danas pročitati neki od legendarnih stripova iz perioda 80-tih, ali ništa manje ne uživam ni u pojedinim komedijama, iza čijeg pera stoje pisci kao što je Branislav Nušić, zatim Branko Ćopić i slični.
 
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Kako sam izdvojio, volim fudbal. Mogu reći da mi je to bazna stanica za svaki vid rekreacije, ali i društvenog života. Kako sam ljubitelj stripova, mogu vam reći, da kod kuće ljubomorno čuvam moju malu kolekciju koju težim da uvećam nekim raritetima. Ali, kako imam malo slobodnog vremena, težim da ga provodim sa svojom porodicom, jer smatram da je zdrava porodica stub svega u društvu. Vrijeme provedeno sa porodicom višestruko nam se vrati u budućnosti.
 
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
Bijeljina je grad koji se intenzivno razvija zadnjih 30-tak godina. Kako je naš poznati geograf Jovan Cvijić rekao ,,napravili smo kuću na raskršću’’, tako i ja baziram strukturne promjene u gradu, ali i u široj okolini, na činjenici da je Bijeljina na tranzitnoj raskrsnici puteva u, i iz BiH, ali isto tako i u pogledu Hrvatske, Srbije, pa i same EU... Svi putevi vode u Bijeljinu... Bijeljina je grad sa mnogo međunarodnih priznanja, grad sporta, grad omladine, grad infrastrukture..., ali, kao i svaki grad koji je u ekspanziji i Bijeljini nedostaje toliko toga. Bijeljina nema pozorište, a poznata je činjenica da toliko ima doajena glumišta koji su poticali, a i dan-danas ističu svoje porijeklo sa ovdašnjih prostora. Zatim, Bijeljina treba više inicijativa u pogledu kulturnih dešavanja, više pažnje da se usmjeri na kapacitete koji su nekada davno već bili afirmisani u proizvodnoj djelatnosti, ali bih izdvojio i nešto što je produkt ne samo Bijeljine, nego i okoline u geografskom pogledu. To je Fondacija ,,Darko Dare-Boško Vuković’’ u kojoj smo svi mi Bijeljinci, ali i svi oni koji su van Bijeljine, osnivači i direktni saborci, učesnici i pomagači, donatori i nosioci uloga u implementaciji sve što nas u nevolji spaja i pravi sinergiju.
 
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
Budućnost grada kao što je Bijeljina ne može biti ništa drugo, do samo svjetliji prikaz naših trenutnih želja. Grad koji se infrastrukturno gradi ovim intenzitetom, grad koji ima ovoliki broj turističkih posjeta, grad u koji investitori, sa osmijehom, dolaze, a sa zadovoljstvom se ponovo vraćaju, tako da Bijeljina ne može, a da ne bude grad budućnosti i grad mladih. Moram naglasiti da je Bijeljina prije bila izuzetno lijep i pitom kraj, kako za život, tako i za investiciona ulaganja. Ali sa dolaskom stanovništva i otvaranjem univerziteta u Bijeljinu, mnogo smo dobili. Uprkos relativno malom broju nedostataka (a svaki grad ih ima) Bijeljina je grad koji će u budućnosti biti područje u koje će se narod vraćati sa studija iz inostranstva, grad u koji će biti zadovoljstvo doći i kao turista, ali i kao potencijani trajni rezident.

portal Semberija info