Milan Gavrić (79), stolar iz Priboja više od četiri decenije bavio se stolarskim zanatom. Povod za posjetu, novinara portala Semberija info, Milanu Gavriću nije bio bezrazložan. U njegovoj stolarskoj radonici nastala su mnoga vrijedna djela, dijelovi namještaja, crkveni ikonostasi, stolarija koju je radio za crkve, ali i za brojne stambene objekte.
 
Kroz razgovor i druženje sa Milanom Gavrićem saznali smo i to da je on radio mali ikonostas i ulazna vrata na crkvi Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku, koju su svojevremeno izgradili i koristili za bogosluženja ruski vojnici iz sastava  SFOR –a, koji su bili stacionirani u Ugljeviku nakon završetka ratnih sukoba u BiH. Kada priča o stolarskom zanatu, Milan za portal Semberija info ističe da je izuzetno važno voljeti posao kojim se baviš i biti mu maksimalno posvećen.
 
-Rođen sam na Veliku Gospojinu i djetinjstvo sam proveo u Gornjem Priboju. U svojoj četrnaestoj godini počeo sam izučavati stolarski zanat kod Zdravka Tojića u selu Lipovice. Nakon izučenog zanata zajedno smo radili dvije godine. Zadruga u Priboju će u 1956. godini formirati svoju stolarsku radnju, tako da smo Zdravko, njegov sin Cvijan i ja prešli u tu novoosnovanu stolarsku radnju. Na obuku i rad primljeni su tada još Luka Lukić i Spasoje Krsmanović. Nismo dugo zajedno radili, nepune dvije godine. Razišli smo se na dobrovoljnoj bazi. U to vrijeme u stolarskim radionicama sve se radilo ručno. Kasnije ćemo napraviti cirkular koji se pogonio nogom, uz pomoć tocila, i to je bilo prvo pomagalo za sječenje dasaka. Nakon izvjesnog vremena nabavićemo i malo bolju mašinu u Mladenovcu, kod Beograda. Izrađivali smo stolove i stolice, poneki kredenac. To je bio moj prvi ozbiljniji posao.  U to vrijeme pojaviše se i inspekcije, kažu, radiš bespravno. Morao sam u svojoj osamnaestoj godini registrovati radnju. Slijedi odlazak u vojsku, tako da sam tek po povratku iz vojske, 1962. godine, počeo ozbiljnije raditi u stolarskoj radionici. Izrađivao sam stolove i štokrle (stolice bez naslona), kredence, spavaće sobe, dijelove pokućstva. Radilo se sa hrastovim i orahovim drvetom, da bude što kvalitetnije i što trajnije. Radilo se naporno i puno, ali su i mušterije tada cijenile stolarski zanat. Znali su dobro da nagrade stolara za ono što bi im napravio od drveta“, kaže za portal Semberija info Milan.
 
Milan ističe da se posao ugovarao i po nekoliko mjeseci unaprijed. Ljudi su vjerovali jedni drugima na riječ. Poslije će morati sve stavljati na papir i sačinjavati ugovore o međusobnim obavezama majstora i mušterije, jer, vremena su se mijenjala. Kvalitetno drvo za izradu pokućstva, kako danas, tako i tada, moralo se sušiti i pripremati za obradu i po pet do šest godina.
 
- Izrađivao sam ikonostase i vrata za crkve u Piperima, u Osmacima, Loparama, Jablanici, Milinom Selu. U posebno lijepom sjećanju ostalo mi je osvećenje ikonostasa u Osmacima, kome je prisustvovao i ruski vladika. Pohvalno se izrazio o mome radu. I pored toga što sam državi 47 godina plaćao porez na djelatnost koju sam obavljao, danas nemam penziju. U ratu sam izgubio, na tragičan način, sina Nenada, pod okolnostima koje nikada nisu rasvijetljene”, priča za portal Semberija info Milan Gavrić, koji ima i kćerku Miru, ljekara, koja sa porodicom živi u Užicu.
 
portal Semberija info