Dva puta sam pobijedio smrt
Ja sam čovjek koji je dvaput pobijedio smrt i ako bi nekoga trebalo upisat u Ginisovu knjigu čuda, onda treba upisat mene i Vesnu Vulović, koja je pala iz aviona sa deset hiljada metara visine. Neka proba neko skočit, pa ćemo vidjet kako će proć. Dva puta da izbjegneš smrt, e, to se neće dogodit nikad više.
Ovako priča Mlađan Mlađo Kalajdžić (92), iz Gornjeg Magnojevića, koji i sa svoje 92 godine djeluje izuzetno vitalno. Mlađo priznaje da je u djetinjstvu bio nestašno i nevaljalo dijete, zato što je rođen u drugom braku svoga oca.
„U prvom braku su umirala djeca, pa, kad sam se ja rodio, držali su me ko kralja. I dijete mora imati neku mjeru, jer da bi čovjek bio koristan i Bogu i rodu, mora biti nacionalno svjestan, patriotski opredijeljen, duhovno moralna i zdrava ličnost. Takvi ljudi i tako odgojena djeca ne mogu biti na štetu nikome. Takvi će poštovati svaku vjeru, a svoje će voljeti“, kaže Mlađo Kalajdžić.
Sjeća se Mlađo da je dvadesetak kuća Kalajdžića u Gornjem Magnojeviću u to vrijeme bilo bogato i napredno, te su kod njih i četnici i partizani željeli da imaju svoj štab.
„Bilo dosta ljeba, mesa, dosta rakije, dosta svega. Bilo koja vojna sila bi tu htjela da se smjesti. Kod nas su bili i četnici i partizani. Uveče čekaju partizani večeru, pa počnu pjevati: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Na tri fronta tri maršala, sva tri protiv kapitala“. Otac kaže: „Pa ovi će nas pobit, bog te tvoj. Džaba mi njih ranimo“. To tako i bi, bogami. Drugi pjevaju: „Moja kapa su tri roga, ja se borim protiv Boga“. Majka se skamenila, ko je taj što se bori protiv Boga. Iz tog razloga sam otišao u četnike sa svojih nepunih osamnest godina i zarobljen sam na Neretvi. Bio sam osuđen na smrt. Sreća, pa sam bio zarobljen sa Srbijancima nekim, pa iz Srbije nije mogo ostat niko. Smatrali su da i nisam neki Srbin, jer sam iz Bosne. Izvadio me jedan oficir, pa kaže, ovog ćemo ostavit, neka priča šta je bilo i kako se šta desilo. Proveo sam šest mjeseci u logoru kod Jablanice, đe su bile ustaše, neki prostor ograđen žicom. Petnestog novembra došo sam kući, a već 22. novembra 1943. godine oćerani smo iz kuće, otac, majka i još desetoro nas, dole u jednu kuću, đe smo bili zatvoreni u štali. Sutridan, svanuo lijep dan, za nas bio crn, bogami.Oko dvanest sati iskupilo se preko iljadu ljudi, pa možda i iljadu i po, nisam brojio, nije mi bilo ni do šta. Đe su nas isterali iz te štale u jednu šupu, jedan čovjek pope se na stolicu, uze papir i pročita: „Narode, ova imena koja pročitam, osuđeni su na smrt i biće strijeljani. Ako neko ima da brani nekoga, nek stane na njegovo mjesto. Njega ćemo strijeljati, a onoga ćemo pustiti“. Strijeljani su svi, došo je red na me. Samo je sekunda dijelila da mi metak nije prošo kroz glavu. Banuo je Hasan Grabčanović, odavde, Bijeljinac, član Centralnog komiteta i još neki ljudi. To su mi ispričali ljudi, neki koji su bili blizu i koji su bili komunisti. Rekao je, šta je ovaj momak kriv. Rekoše mu, bio je u četnicima, strijeljali smo mu i oca i majku. E, kaže, to je mnogo, prećerano mnogo, kaže. Mene je pustio, a onoga sljedećeg strijeljaj. Zatvaran sam više puta. Kad je komunizam omekš'o, jedan oficir, zvao se Mile Đerić, rodom od Rogatice, rek'o mi je ovako: „Svi smo mi mislili da si ti mali čovjek, a u tebi ima sto đavola. Kako je moguće da ti izbjegneš, a da ne budeš osuđen, kad si drž'o četnike i kad si nosio pušku njihovu i da ostaneš živ. U tebi ima nešto. Nisu te pročitali dobro. Stalno si nas bock'o pomalo u stomak, a nikako da nas bocneš malo više, pa da ti damo jedno petnest godina“, sjeća se tih sudbonosnih godina Mlađan Kalajdžić.
Mlađo kaže da je u Drugom svjetskom ratu nastradala i “lijeva i desna narodna elita”, te su mnogi ostali bez roditelja. Od takve djece, koju vaspitava selo ili ulica, teško da će biti dobrih domaćina.
“Danas nema komunističke Jugoslavije. Komunistički borci i funkcioneri primali su velike plate i penzije. Imali su privilegije, besplatnu rekreaciju i odmor na planini i na moru. Oni i sada primaju penzije, a mi nemamo ništa. Komunizam je još uvijek na vlasti, ali se ne zovu tako. Sada su prerušeni u socijaliste, socijaldemokrate, ovakve i onakve, kako bi narod ponovo varali i pljačkali”.
Mlađan Kalajdžić tvrdi da na ovim prostorima sada vlada “bauk nacionalizma”, ali, ukoliko se poštuje deviza: “Svoje voli, tuđe poštuj”, nećeš biti kriv ni Bogu, ni ljudima”.
“Ne mogu voljeti tuđeg sina bolje nego moga. Ja sam nacionalista, ali ću pomoći svakome. Ako Musliman,Bošnjak, gradi džamiju, pružiću koliko mogu. Meni vjerske razlike ne smetaju. Ali, ne pristajem da me neko nagoni da budem ono što nisam. Budi ti ovo, ja ću biti ovo i ne moramo se klati oko toga. Neka narod uživa u tom šarenilu, razmjenjivaćemo dobra, kupovaćemo, trgovaćemo. Ne mislimo svi isto, a ne bi ni valjalo da svi isto mislimo. Pravi domaćin kuće prvo vodi računa o ženi, djeci i roditeljima, pa tek onda o sebi. Pravi državnik, koga je narod izabrao, treba da brine o narodu, a ne o sebi. Ovi grade vile po inostranstvu i pljačkaju narod, a o narodu ne brinu. To nije ljudski, da neko živi u izobilju, a neko nema ništa. Naopako je ovo vrijeme, pismeni postali siromasi, nepismeni bogataši. Živim na selu. Na selu je veselje veselije i žalost žalosnija. Imam petoro unučadi i petoro praunučadi. Ja sam danas zadovoljan čovjek”.
Lj.Ljubojević
Ovako priča Mlađan Mlađo Kalajdžić (92), iz Gornjeg Magnojevića, koji i sa svoje 92 godine djeluje izuzetno vitalno. Mlađo priznaje da je u djetinjstvu bio nestašno i nevaljalo dijete, zato što je rođen u drugom braku svoga oca.
„U prvom braku su umirala djeca, pa, kad sam se ja rodio, držali su me ko kralja. I dijete mora imati neku mjeru, jer da bi čovjek bio koristan i Bogu i rodu, mora biti nacionalno svjestan, patriotski opredijeljen, duhovno moralna i zdrava ličnost. Takvi ljudi i tako odgojena djeca ne mogu biti na štetu nikome. Takvi će poštovati svaku vjeru, a svoje će voljeti“, kaže Mlađo Kalajdžić.
Sjeća se Mlađo da je dvadesetak kuća Kalajdžića u Gornjem Magnojeviću u to vrijeme bilo bogato i napredno, te su kod njih i četnici i partizani željeli da imaju svoj štab.
„Bilo dosta ljeba, mesa, dosta rakije, dosta svega. Bilo koja vojna sila bi tu htjela da se smjesti. Kod nas su bili i četnici i partizani. Uveče čekaju partizani večeru, pa počnu pjevati: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Na tri fronta tri maršala, sva tri protiv kapitala“. Otac kaže: „Pa ovi će nas pobit, bog te tvoj. Džaba mi njih ranimo“. To tako i bi, bogami. Drugi pjevaju: „Moja kapa su tri roga, ja se borim protiv Boga“. Majka se skamenila, ko je taj što se bori protiv Boga. Iz tog razloga sam otišao u četnike sa svojih nepunih osamnest godina i zarobljen sam na Neretvi. Bio sam osuđen na smrt. Sreća, pa sam bio zarobljen sa Srbijancima nekim, pa iz Srbije nije mogo ostat niko. Smatrali su da i nisam neki Srbin, jer sam iz Bosne. Izvadio me jedan oficir, pa kaže, ovog ćemo ostavit, neka priča šta je bilo i kako se šta desilo. Proveo sam šest mjeseci u logoru kod Jablanice, đe su bile ustaše, neki prostor ograđen žicom. Petnestog novembra došo sam kući, a već 22. novembra 1943. godine oćerani smo iz kuće, otac, majka i još desetoro nas, dole u jednu kuću, đe smo bili zatvoreni u štali. Sutridan, svanuo lijep dan, za nas bio crn, bogami.Oko dvanest sati iskupilo se preko iljadu ljudi, pa možda i iljadu i po, nisam brojio, nije mi bilo ni do šta. Đe su nas isterali iz te štale u jednu šupu, jedan čovjek pope se na stolicu, uze papir i pročita: „Narode, ova imena koja pročitam, osuđeni su na smrt i biće strijeljani. Ako neko ima da brani nekoga, nek stane na njegovo mjesto. Njega ćemo strijeljati, a onoga ćemo pustiti“. Strijeljani su svi, došo je red na me. Samo je sekunda dijelila da mi metak nije prošo kroz glavu. Banuo je Hasan Grabčanović, odavde, Bijeljinac, član Centralnog komiteta i još neki ljudi. To su mi ispričali ljudi, neki koji su bili blizu i koji su bili komunisti. Rekao je, šta je ovaj momak kriv. Rekoše mu, bio je u četnicima, strijeljali smo mu i oca i majku. E, kaže, to je mnogo, prećerano mnogo, kaže. Mene je pustio, a onoga sljedećeg strijeljaj. Zatvaran sam više puta. Kad je komunizam omekš'o, jedan oficir, zvao se Mile Đerić, rodom od Rogatice, rek'o mi je ovako: „Svi smo mi mislili da si ti mali čovjek, a u tebi ima sto đavola. Kako je moguće da ti izbjegneš, a da ne budeš osuđen, kad si drž'o četnike i kad si nosio pušku njihovu i da ostaneš živ. U tebi ima nešto. Nisu te pročitali dobro. Stalno si nas bock'o pomalo u stomak, a nikako da nas bocneš malo više, pa da ti damo jedno petnest godina“, sjeća se tih sudbonosnih godina Mlađan Kalajdžić.
Mlađo kaže da je u Drugom svjetskom ratu nastradala i “lijeva i desna narodna elita”, te su mnogi ostali bez roditelja. Od takve djece, koju vaspitava selo ili ulica, teško da će biti dobrih domaćina.
“Danas nema komunističke Jugoslavije. Komunistički borci i funkcioneri primali su velike plate i penzije. Imali su privilegije, besplatnu rekreaciju i odmor na planini i na moru. Oni i sada primaju penzije, a mi nemamo ništa. Komunizam je još uvijek na vlasti, ali se ne zovu tako. Sada su prerušeni u socijaliste, socijaldemokrate, ovakve i onakve, kako bi narod ponovo varali i pljačkali”.
Mlađan Kalajdžić tvrdi da na ovim prostorima sada vlada “bauk nacionalizma”, ali, ukoliko se poštuje deviza: “Svoje voli, tuđe poštuj”, nećeš biti kriv ni Bogu, ni ljudima”.
“Ne mogu voljeti tuđeg sina bolje nego moga. Ja sam nacionalista, ali ću pomoći svakome. Ako Musliman,Bošnjak, gradi džamiju, pružiću koliko mogu. Meni vjerske razlike ne smetaju. Ali, ne pristajem da me neko nagoni da budem ono što nisam. Budi ti ovo, ja ću biti ovo i ne moramo se klati oko toga. Neka narod uživa u tom šarenilu, razmjenjivaćemo dobra, kupovaćemo, trgovaćemo. Ne mislimo svi isto, a ne bi ni valjalo da svi isto mislimo. Pravi domaćin kuće prvo vodi računa o ženi, djeci i roditeljima, pa tek onda o sebi. Pravi državnik, koga je narod izabrao, treba da brine o narodu, a ne o sebi. Ovi grade vile po inostranstvu i pljačkaju narod, a o narodu ne brinu. To nije ljudski, da neko živi u izobilju, a neko nema ništa. Naopako je ovo vrijeme, pismeni postali siromasi, nepismeni bogataši. Živim na selu. Na selu je veselje veselije i žalost žalosnija. Imam petoro unučadi i petoro praunučadi. Ja sam danas zadovoljan čovjek”.
Lj.Ljubojević
