Sagledavajući sveukupne godišnje aktivnosti korisnika lovišta na uzgoju i zaštiti divljači, zasigurno se može istaći da je zimski period svakako najteži ispit čiji se rezultati objavljuju na tabli proljetnog stanja matičnog fonda svih vrsta gajene divljači.

Ako se gore navedenom dodaju i globalne klimatske promjene koje se manifestuju kroz nepredvidljivost količina i rasporeda godišnjih padavina, kao i temperatura vazduha, jasno je kakav izazov stoji pred svakim korisnikom lovišta u toku zimskih mjeseci.

Poznato je da najveće prirodne gubitke plemenita divljač ima u toku zimskih mjeseci, kada usljed dugotrajne tjelesne iscrpljenosti postaje plijen predatora ili dolazi do ugibanja. Ova iscrpljenost je posljedica velikog broja faktora, i to: visok i dugotrajan snježni pokrivač, niske temperature, zaleđeno zemljište, nedostatak hrane, tjelesna nerazvijenost jedinke, neuhranjenost, bolest, ranjavanje, i dr.,

Na neke od navedenih faktora, čovjek tokom zime ne može da utiče, tako da je prirodna selekcija ovih jedinki neizbježna ali i sa druge strane korisna, jer će sva slaba i genetski loše predisponirana grla biti uklonjena i time onemogućena za razmnožavanje u narednoj lovnoj godini.

Međutim, ukoliko brojnost predatora pređe podnoljšivu mjeru, uz nedovoljanu jesenju uhranjenost i nedostatak kvalitetne hrane u lovištu kao i povećane zimske ekstreme, i najzdravije jedinke plemenite divljači, postaće plijen predatora. Upravo u ovom dijelu, divljač od čovjeka kao uzgajivača očekuje najveću pomoć.

Tako je iz gore navedenog jasno da je u lovištu potrebno gajiti samo zdrava i jaka grla, koja će uz pravovremenu jesenju prihranu ali i osiguranu dodatnu prehranu tokom zimskih mjeseci bez problema uspjeti da prezimi i učestvuje razmnožavanju naredne lovne godine. Kao druga mjera koju korisnik lovišta mora sprovede prije dolaska teških zimskih mjeseci, jeste smanjenje grabežljivaca na podnošljivu brojnost i osiguranje mira u lovištu. I na kraju, kao treća mjera jeste obezbjeđenje dovoljne količine kvalitetne prehrane za divljač koja će joj biti dostupna tokom zime.



Sprovođenje ove posljednje mjere, uz osiguranje mira u lovištu, jeste jedina moguća aktivnost koju lovci mogu da učine kao pomoć divljači za vrijeme dugotrajnih visokih snjegova, niskih temperatura i zaleđenog zemljišta, a pogotovo za one koji nisu na vrijeme obezbijedili dovoljne količine kvalitetne hrane u lovištu. Složenost ovog prihranjivanja raste sa nadmorskom visinom lovišta, tako da je u planinskim lovištima u vrijeme visokih snjegova gotovo nemoguće iznijeti dodatnu hranu na hranilišta ukoliko ista nije na vrijeme obezbijeđena. U ovim slučajevima, konjska zaprega je često jedini spas. U nizijskim lovištima, prihranjivanje u ekstremnim zimskim ulovima je lakše i efikasnije.
​
Važno je istaći da je prihrana divljači redovna uzgojna mjera. Ona se planira i posebno sprovodi za svaku uzgojnu vrstu, kako krupne tako i sitne divljači. Sa prihranjivanjem divljači je potrebno početi na vrijeme, odnosno još sa početkom jeseni kako bi se divljač navikla i znala gdje može pronaći hranu tokom zime, odnosno onda kada joj najviše zatreba. Vrlo je važno da divljač tokom jeseni obezbijedi dovoljne količine masnih naslaga kako bi u zimu ušla uhranjena i u dobroj kondiciji, a kako bi tokom ekstremnih zimskih dana mogla da miruje u sigurnom zaklonu bez potrebe da ide u potragu za hranom i time se dodatno iscrpljuje. Prihranu divljači je potrebno vršiti sa što prirodnijom i raznovrsnom hranom, koja se mora na vrijeme obezbijediti i dodavati kroz odgovarajuća hranilišta.



S obzirom da se kalendarski nalazimo u sred zime, potrebno je što prije obići sva hranilišta u lovištu, provjeriti ispravnost hranilišta kao i količinu dostupne hrane na istim, te po potrebi izvršiti dopunjavanje sa svježom hranom. Ova aktivnost, iako je definisana kao redovna uzgojna mjera, ipak na prvom mjestu ima osnovne elemente lovačke etike.