SUDBINA SKROJENA DRUŠTVENIM MREŽAMA :: Semberija INFO ::

 

SUDBINA SKROJENA DRUŠTVENIM MREŽAMA


Iranci se dovijaju i društvene mreže smatraju mjestom na kojem se čovjek može izraziti slobodno, jer smatraju da to nije u rukama vlade. Ako si na televiziji to znači da si na strani vlade.

Iranski filmski reditelj Asgar Farhadi, dobitnik nagrade „Oskar” za film „Razvod” i autor nagrađivanih filmova poput „Prošlosti”, „Trgovca” i „Svi znaju”, na nedavno završenom 74. Kanskom festivalu osvojio je Gran pri za „Heroja” – po sudu filmskih profesionalaca i kritičara ubjedljivo najdominantniji film u ovogodišnjem pandemijskom izdanju najprestižnije međunarodne filmske fešte.

 Žiri sa Spajkom Lijem na čelu, u ovogodišnjem zbrkanom ali i originalnom zamešateljstvu sa dodjelom nagrada (srećom, kakvim takvim redom su ipak nagradili sve najbolje filmove), Gran pri je dodijelio ravnopravno Farhadiju, ali i finskom reditelju Juhu Kusmanenu za film „Kupe broj 6”, što nije pomutilo ničiju sreću. I jedan i drugi film je distributerska kuća „Megakom film” otkupila za prikazivanje u Srbiji, pa će filmski sladokusci zaista imati u čemu da uživaju.


U Farhadijevom „Heroju” sigurno je da hoće, jer je riječ o čovjekolikom filmu koji otvara pitanja snalaženja u svakodnevici i ljubavi, pitanja časti i dostojanstva, slobode, ali i uticaj društvenih medija i mreža na obične smrtnike, o čemu je za „Politiku” Farhadi govorio tokom rijetke pauze (bio je prenatrpan medijskom pažnjom), koju je imao za kratki i skromni ručak. Na tanjiru su bili samo pirinač i povrće, a uz tanjir i čaša vode...

Opet ste pokazali da ste majstor pripovijedanja, postepeno ste nas uveli u pravi vrtlog priče u kojem se događaji i likovi uzročno-posledično izazivaju i šire?

Glavna stvar koja me je privukla i uvukla u ovu priču bilo je putovanje čovjeka i ono što mu se događalo u raznim epizodama tog putovanja tokom kojeg on za kratko vrijeme postaje lokalni heroj, privuče ogromnu pažnju, postaje fokus interesovanja šire zajednice i onda, gotovo preko noći, gledamo kako se sa visina spušta u blato. To jeste neka vrsta pripovjedačkog vrtloga kako vi kažete. Pripovijedanje nije linearno, kreće se u krugovima, postoje različiti nivoi koje otkrivate kako idete sve dublje i dublje, kao kada ogulite luk.

Koncentrični narativni krugovi poput onih kada bacite kamen u vodu ili poput efekta leptira?

Da, rekao bih. Sve je u filmskoj priči poput domino efekta...

Sve u filmu ima i ukus i miris stvarnosti, ali postoji i vaša stilizacija?

Htio sam da film postavim kao neku vrstu dokumentarca iako je sve u njemu napisano od samog početka do kraja. U osnovi sam želio da ima nešto od stvarnosti, što mu daje uvjerljivost stvarnosti, ali postoji i stilizacija posebno u upotrebi boja. Scene poput one s početka filma kada se glavni junak penje uz visoko stepenište na ogromnoj skeli sa koje restauratori rade na reparaciji drevnog istorijskog spomenika, takođe imaju alegorijsko značenje. Ali takvih scena je malo, moj pristup je ipak realan. Pristup sa željom da se uhvati neposrednost života.

Vidimo ostatke drevne persijske civilizacije, radnju filma ste smjestili u Širaz, zašto?

Širaz je glavna tema za zaplet i rasplet problema mog junaka Rahima. Širaz je blago, arheološko blago, predstavlja slavu prošlosti zbog čega su Iranci ovih dana veoma nostalgični. Zbog predislamskih heroja i spomenika, ali i velikih islamskih pjesnika koji su došli kasnije. On predstavlja neku vrstu nacionalnog ponosa, a težina ovog ponosa daje specifičnu konotaciju temi filma. Drugi razlog je taj što sam htio da odem daleko od Teherana. Ljudi u Širazu su daleko opušteniji i pristupačniji i mnogo jednostavniji u svom načinu života. Tu možete pronaći ljude kao što je na primer lik Rahimovog zeta Hoseina koji je otelotvorenje čiste i pojednostavljene nevinosti. Takve ljude ne biste našli u Teheranu.

Kako se običan čovjek zaplete u zupčanike društvenog sistema koji ne toleriše ili ne razumije dostojanstvo i moralne vrednosti, zbog čega se vaš junak dovija na različite načine da bi postigao svoj mali, ali njemu važan cilj?

Rahim  vjeruje u moralne vrijednosti i iskreno vjeruje u obavezu da mora da ispravi sve što mu se dešava. Ima sina sa poteškoćama u govoru koji ga voli i za njega je vezan, ima ženu u koju je zaljubljen, sestru i zeta koji su mu bezrezervna podrška, a sve to ga gura da pronađe način da izađe iz zatvora u koji je smješten iz osvete bivšeg šuraka kojem duguje neveliku sumu novca.

Kakav je to zatvor iz kojeg može da se ulazi i izlazi, drugačiji od svih onih zatvora u Iranu koje smo do sada gledali u filmovima?

Likovi u filmu, pa i Rahim, nemaju nikakve veze sa zatvorenicima za teške i ozbiljne zločine ili ubistva. Oni ne spadaju ni u kategoriju političkih osuđenika. Oni su tamo iz finansijskih razloga, i u takvim zatvorima im je lako dati dozvolu za izlazak na nekoliko dana, kao što sam i pokazao u filmu.

Nama u ovom dijelu svijeta je strano da kazna može da se poništi od strane tuženika ako on to želi?

Da, u Iranu je drugačije nego u Evropi. Ako nekome dugujete novac i on podnese žalbu možete da odete u zatvor. Ali već dan kasnije ako podnosilac žalbe da izjavu da ne želi povraćaj novca, vi možete biti odmah slobodan čovek. Isto je i sa ubistvima. Ukoliko porodica žrtve riješi da oprosti ubici on može da bude pušten iz zatvora. To je sistem vođen bijesom i predrasudama i kroz ove emocije trebalo bi kao sudija da donesete važnu odluku o nečijoj sudbini, što zaista nije fer.

Zbog postupka vraćanja pronađenih zlatnika vaš junak postaje heroj, televizijska zvijezda, ponos grada, ali sa druge strane kreće njegovo negiranje na društvenim mrežama i vi tu pokazujete specifičnu iransku medijsku realnost?

Ovaj i ovakav odnos medija u filmu tiče se lokalnih televizijskih mreža, a ne nacionalnih medija. Mještani se na svojim lokalnim televizijama bave svakodnevnim pitanjima, predstavljaju dobra djela i pretvaraju ljude u uzore, heroje. U ovoj priči Rahimov herojski čin je takav da brzo postaje viralan i dominantan na društvenim mrežama. Danas u Iranu mreže igraju veliku ulogu.

Bila sam u Iranu i znam da nisu bez ograničenja?

Da, nisu bez ograničenja, tačnije nisu bez filtriranja, ali se Iranci dovijaju i društvene mreže smatraju mjestom na kojem se čovjek može izraziti slobodno, jer smatraju da to nije u rukama vlade. Ako si „na televiziji” to znači da si na strani vlade, a tako je na mrežama ocijenjen i „ocrnjen” i Rahim. Društveni mediji su danas popularan način razmjene ideja, pomalo gerilski. U slučaju Rahima pokazalo se i veoma štetan. Komunikacija putem društvenih mreža je postalo tako moćno oruđe širom svijeta i u svakom društvu i nema granica. Pritom, najčešće se krijete iza korisničkog imena i ne snosite odgovornost za izrečeno, napisano.

U filmu postoji i pitanje krize ljudskosti?

Da, naravno, htio sam da se pozabavim i time, ali ne činim to sa pitanjima ili namjerama već pričom. Kada se ona postavi, onda to razvijam u odnos na njen tok i sa tokom događaja.

Pokazali ste nam i te male, toliko ljudske sitne prevare i laži s kojima se služimo kako bisno preživjeli dan, šta o tome mislite?

Ne ističem posebno laži niti pokušavam da zavaravam, jer su moji likovi jednostavni i pošteni ljudi, naučeni da se snalaze i dovijaju. Ono što dominira filmom jeste to što vjerujem u njihovu iskrenost, jednostavnost i nevinost.
Otvarate i pitanje ljudske časti i dostojanstva, kako možemo danas u ovom prevrtljivom vremenu da je održimo?

Nisam u mogućnosti da savjetujem, ono što radim jeste da sebi odgovorim. Ako čast znači ono šta ćete raditi u društvu, a nije u suprotnosti sa vašim stavovima, društvenim, vjerskim, onim što mislite o sebi, onda se čast može održati.