Pandemija virusa korona promijenila je u proteklih jedanaest mjeseci puno toga u životu običnog čovjeka. Bijeljinci, s kojima smo razgovarali na ulici, najviše u sebi nose taj osjećaj straha i neizvjesnosti za vlastito zdravlje i zdravlje članova porodice, ali i pojačani strah kada je u pitanju obezbjeđenje egzistencije, mogućnost gubitka posla. Građani među prioritete stavljaju i mogućnost, odnosno nemogućnost održavanja bliskih odnosa, kao što je druženje, kućne posjete, izlasci u restorane i kafane, veća porodična slavlja i okupljanja. Sve je to sada svedeno na minimum.

Mila Stanojević, istoričar, zaposlena u Muzeju Semberije, kaže da nju najviše pogađa nemogućnost češćih posjeta djeci koja žive u inostranstvu.
“Moram poštovati karantin, pet ili petnaest dana, a to je teško uskladiti sa obavezama na poslu. To me najviše pogađa, što ne mogu svoju djecu i unuke češće viđati, niti oni mogu češće doći u Bijeljinu. Komunikacija je ograničena. Strah i strepnja za zdravlje postoje, jer je šezdeset i peta godina života na pragu. Teško mi pada i to što nema učeničkih posjeta Muzeju. Škole šalju ograničen broj, po nekih desetak učenika. Nedostaju mi djeca u muzeju i to djeluje pomalo deprimirajuće. Ne možemo se opustiti, zaziremo od bliskih kontakata. Druženje i energija neposrednosti nam nedostaje”, kaže Mila Stanojević.



Radomir Jovičić, penzioner, kaže da se život  potpuno promijenio, da nema druženja.
“Slavska okupljanja se prepolovila, ekonomija je otišla u rikverc. Svaka druga radnja u centru grada je zatvorena. Mi penzioneri smo potpuno zaboravljeni”, kaže Radomir Jovičić.



Zoran Đurić žali što, kako kaže, nema više sijela ni posijela, nema većih okupljanja ljudi. 
“Radio sam i radim na ulici, prodajem kalendare. Poštujem epidemiološke mjere, čuvam se. Puno ljudi je ostalo bez posla. Radim na postavljanju plastenika u Semberiji. To je teži posao i dobro je plaćen. Dnevnica iznosi oko 50 KM. Ne žalim se”, kaže Zoran Đurić.



Petar Žuža, taksista, kaže da bez novca nema ni zdravlja.
“Možeš se Bogu pomoliti i čekati. Mi taksisti smo nagrabusili. Sve je više nego prepolovljeno, što se našeg posla tiče. Ekonomija pada iz dana u dan. Obaveze moramo plaćati redovno. Ne znam šta će biti dalje”, kaže Petar Žuža.

Semberija info - Lj. Ljubojević