ZAŠTO JE JANUAR SVETI MJESEC I ŠTA SADRŽI SRPSKI KALENDAR? :: Semberija INFO ::

 

ZAŠTO JE JANUAR SVETI MJESEC I ŠTA SADRŽI SRPSKI KALENDAR?


Mnogo je pisanih i nepisanih pravila

Prvi mjesec u godini - januar, pun je veselja, praznika, slava, niza raznih svetkovanja. Srpski narodni kalendar predstavlja skup manje-više nepisanih pravila kojih se srpski narod vijekovima pridržavao, paralelno sa crkvenim pravilima.

Januar je prvi mesec godine i ima 31 dan. Ime je dobio po bogu Janusu, koji po legendi ima dva lica. Za stare Rimljane ovo je bio jedanaesti mjesec, jer je godina, do 153. prije Hrista, počinjala prvog marta. Na istoku Evrope rado je nekada nazvan „vučjim mjesecom’’, a na zapadu kontinenta zimskim, ledenim ili sniježnim.

U posljednje vrijeme na našim prostorima januar je dobio ime ,,sveti januar’’, baš zbog niza svetkovanja. Stara slovenska imena su mu lednik, svečen, zimec, mali božićnik, prvnik, novoljetnik, sredozimen. Hrvati danas koriste ime siječanj, Česi leden, Poljaci styczen, Ukrajinci sičen, Bjelorusi studzen, Kašupi stecznik, narodni izraz u Makedoniji je bio koležeg, gornjolužički - vulki rožk. Za Srbe u ranijim vijekovima ovo je bio siječenj, koložeg ili bogojavljenski mjesec. Pun je veselja, praznika, slava, svadbi, a poslije predbožićne duže pauze zbog posta, nastaju mesojeđe. Smatra se da je dobro da je u januaru jako hladno i sniježno, a ne blago i mokro.

Na početku januara pravoslavna crkva poslije Božića slavi Sabor Presvete Bogorodice, a dan kasnije svetoga prvomučenika i arhiđakona Stefana. Trostruki praznik je 14. januara - Obrezanje Gospodnje, sveti Vasilije Veliki i Nova godina. Od Božića do Krstovdana, kako se u narodu naziva dan uoči Bogojavljenja, ne posti se u srijedu i petak. Krstovdan je prvi postan dan poslije Rođenja Hristovog. Bogojavljenje je 19, a sveti Jovan Krstitelj 20. dana po novom kalendaru.

Časne verige svetog apostola Petra su 29. januara, taj dan neki slave kao krsnu slavu, dok drugi poštuju zbog kulta koji je davno nastao u našem narodu. U nekim krajevima praznik nazivaju Južice i verižice i slave ga dva dana. Svetog Atanasija Velikog crkva proslavlja 31. januara, a Cincari ga slave kao svog nebeskog zaštitnika. Kod Srba je 27. januara po novom, odnosno 14. po starom, praznik svetog Save, prvog arhipastira i prosvetitelja srpskog. To je slava srpske škole i đaci ga poštuju kao svog pokrovitelja. U srpstvu je tradicija da se ovaj dan svečano proslavlja po školama i raznim naučnim institucijama.

Srpski kalendar

Srpski narodni kalendar predstavlja skup manje-više nepisanih pravila kojih se srpski narod vijekovima pridržavao, paralelno sa crkvenim pravilima. Narodni kalendar se bazira na crkvenom kalendaru Srpske pravoslavne crkve, ali se od njega i dosta razlikuje: po imenima praznika, kojima je dao svoja specifična obilježja, mjesece nazvao staroslovenskim imenima ili imenima praznika staroslovenske mitologije i dao im svoja tumačenja i načine izračunavanja.

Srpski narodni kalendar je bio zvanični kalendar srednjevjekovnih srpskih država od 1219. godine kada ga je u crkveni kodeks unio Sveti Sava, pa sve do 19. vijeka. Po njemu su pisane povelje, zakoni, odluke, obligacije. Najstariji zapis o srpskom kalendaru jeste nadgrobni spomenik iz 6. vijeka. Po srpskom narodnom kalendaru, godine se broje od 5.508. p. n. e., odnosno od vremena kada se po predanju desio Veliki potop, odnosno novo stvaranje svijeta. Godina se dijeli na ljeto i zimu. Ljeto počinje na Đurđevdan, 6. maja, a zima na Mitrovdan, 8. novembra. 

Posebno značajno je i Preobraženje, 19. avgusta. kada se po starom vjerovanju ,,mijenjaju gora i voda’’. Po ostacima mnogobrojnih vjerovanja, običaja i obreda u vezi sa zimskim i ljetnjim solsticijem, jesenja i proljećna ravnodnevnica, doznaje se da su stari Srbi godišnje vrijeme određivali po sunčevom kretanju, tj. po toplom i hladnom vremenu. Taj period je solarna godina i nazivali su ga ljetom u smislu trajanja od godine dana. Kaže se „starac od stotinu ljeta“. Posmatrajući mjesečeve mijene (prva faza mlad mjesec), njegovo „punjenje i opadanje“ narod je godinu dijelio na mjesece. 

Dani u mjesecu počinjali su od mjesečeve mladine i završavali se pred pojavu naredne mladine. Vrijeme od mjesec dana dijelilo se na pet dijelova, svaki od po šest dana, koji su se nazivali po danu odmora: nedjelja (po novom sedmica). Današnji narodni nazivi sedmičnih dana pokazuju da su stari Srbi u prijehrišćanskom vremenu imali šest dana, bez subote, koja je uvedena s hrišćanstvom. Tada je u mjesecu bilo pet nedjeljnih sedmica. Precizno određivanje trajanja solarne godine nije postojalo, kao što ni sada u narodu ne postoji precizno trajanje dana i noći. Dan je od izlaska sunca do njegovog zalaska; od zalaska sunca, pa do njegovog izlaska je noć. Polovina dana po sadašnjem uzimanju, je dan, a njegova druga relativna polovina je noć, prva svijetla, a druga tamna. 

Narod je godinu dijelio u dva relativna polugodišta: ljetnje i zimsko. Oba približno odgovaraju proljećnoj i jesenjoj ravnodnevnici. Prelazno vrijeme od zime u ljeto je „jaro“ ili proljeće, a prelazno od ljeta do zime je „podzim“ ili jesen. Tako su vremenom nastala četiri godišnja doba po trajanju međusobno približno jednaka. Posebnost svakog godišnjeg doba, njegove klimatske i druge osobine, u narodu su stvarale posebna vjerovanja i obrede.

Nova godina se nije slavila

Stari Srbi nisu proslavljali novu godinu kao što se danas proslavlja. Umjesto nje proslavljali su početke polugodišta: ljeta i zime. Ljetnikom se nazivalo vrijeme oko 1. marta. Još dalje u prošlosti Srbi su ljetnik proslavljali oko proljećne ravnodnevnice, pa je po zvaničnom kalendaru pomjeren na 1. mart. Ljetnik je narodna proslava obnovljene prirode poslije prospavane zime.

Zimsko polugodište počinje po završetku skupljanja ljetine, upravo na početku jesenje sjetve, a kod stočara po spuštanju stada stoke iz planinskih stanova i katuna u jesen u župne krajeve, a to je upravo oko jesenje ravnodnevnice. I po Vuku Karadžiću je stara narodna nova godina počinjala u jesen, pošto se pokupi ljetina. Stari Srbi su vrijeme računali po polugodištima, a samo izuzetno na godinu: služba je tekla od početka do kraja ljetnjeg ili zimskog polugodišta. (od Đurđevdana do Mitrovdana, od 23. aprila do 26. oktobra); stoka je u planini u ljetnjem polugodištu, a u zimskom je kod kuće; seobe ptica nastaju u početku zimskog polugodišta, a vraćaju se pred početak ljetnjeg polugodišta, itd. 

Narodna imena za mjesece 

Narodna imena za mjesece davana su, kao i za nazive dijelova godine, po njihovim prirodni osobinama: sječanj ili sječko je mjesec koji mrazom sječe. To je prvi mjesec u zvaničnoj godini, januar, ponegdje i drugi, februar; koložeg (I), veljača, aveljača (II) je mjesec često promjenjljivog vremena; „sječko sječe, marta (III) dere, l(a)žitrava(nj) (IV) kože dere“, tj. stoka se u sječku mrzne, u martu boluje, u aprilu ugine, pa joj se tada koža dere i skuplja. 
Travanj, biljar, biljober (IV) je mjesec kada se bere poljsko bilje i od njega viju vjenci za kuću, zgrade, torove i njive, a sada se to čini na Đurđevdan. Cvijetni, cvijetanj (V je vrijeme kada cvijeta cvjeće; crvenik, čerešnjar (trešnjar; VI) je mjesec u kome zriju trešnje; gorešnjak (VII) je najtopliji mjesec u godini, naziva se i žarki, žetvar, kada zriju žita, i srpanj kada nastaju žetve; kolovoz (VIII) je zabilježen u četrnaestom vijeku u značenju najživljeg kretanja kola prilikom sabiranja ljetine. Naziv gumnik nastao je po vršidbi žita na guvnima u tom mjesecu; grozdober (IX) nazvan je po berbi grožđa; listopad (X) je mjesec kada počinje da opada lišće; gruden (XI); studen, prosinac, koledar su nazivi mjeseca: koložeg, u kome se o zimskoj solsticiji spaljivalo kolo (točak), da bi se pojačala snaga sunca. Neki mjeseci su personifikovani: Djeda Sječko (I) i Baba Marta (III) a mjesec Studen je s bijelom bradom.

Vuk Karadžić je u Dubrovniku u prvoj polovini 19. vijeka zabilježio ove nazive mjeseca: siječanj – januar, veljača – februar, lježak ili ožujak – mart, travanj – april, maj nije zabilježen, lipanj – jun, srpanj – jul, kolovoz – avgust, rujan – septembar, listopad – oktobar, studen – novembar, prosinac – decembar.

Pod uticajem crkve nastali su ovi nazivi mjeseca: bogojavljenski, sretenjski, blagovještenski itd. Srpska pravoslavna crkva zavela je službeni julijanski kalendar. Tada su mnogi narodni običaji i obredi pomjereni sa mnogobožačkih dana praznovanja na crkvene praznike.                   

Semberija INFO - V.Zelenović