Neobična knjiga o običnom životu - Nikola Lero: "47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni"
Svjetlost dana ugledala je knjiga ,,47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni” Nikole Lera (1991).
Izdavač je literatni, kritički ,,queer” kolektiv “Književna zadruga”.
Zbirka ,,47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni“ radikalno, iskreno i bez ,,pakovanja” spaja autorov privatni i profesionalni život i progovara o ljubavi, raskidima i politici.
Većinu pjesama iz zbirke - poput ,,Idi dok si mlad” i ,,Imam dvadeset devet” - publika je već imala priliku čitati na instagram-profilu autora, te na portalima „Buka“, ,,Strane”, ,,Astronaut”, ,,Ajfelov most” i drugim, a sada dolaze kao zaokružena cjelina i artikulisani glas generacije koja je rastrzana između ovdje i tamo i stalno odlazi - da bi se vraćala.
- Ko još čita poeziju? Ma niko, da se ne lažemo. A zašto? Pa, zato što je više pisaca nego čitalaca” - odmah u startu objašnjava Lero, citirajući još jednog velikog srpskog pjesnika - Branka Miljkovića: ,,Poeziju će svi pisati”. I pišu je svi!
U vremenu u kome živimo, pita Nikola Lero, ima li ljepšeg osjećaja nego nekome izmamiti osmijeh. Ima li ljepšeg poklona od humora?
Najavljujući svoju zbirku, Lero junior otvoreno i originalno obavještava čitaoca da ima ,,montipajtonovsku misiju”:
- Da budem duhovitiji od Džona Klisa /jednog od članova planetarno poznate ekipe parodista/... Biti klovn među pjesnicima. Seljak među filozofima....” - to je misija Nikole Lera.
A zatim se čitalac suočava sa originalnom zbirkom poezije, koja koristi savremeni sleng, koja govori o stvarima koje su u fokusu čovjeka 21. vijeka i nema bolećivosti prema prošlosti u bilo kom obliku.
,,Dođi
ne pitaj me kako i kada
i ne piši mi poruke
samo dođi
ne pitaj koji mi je instagram,
imam li tik tok
i možeš li mi pisati na votsap”.
To su karakteristični stihovi pjesnika koji želi da zabavi, oprosti i demistifikuje poeziju. Da je približi svima.
,,A onda ćemo se popeti u tržni centar
na spratu
i cijele noći isprobavati skupocjene stvari, koje sebi nikad nećemo moći priuštiti:
ja ono Nikolasovo odijelo,
koje već godinama mjerkam,
ti onu purpurnu haljinu sa dijamantskom ogrlicom”.
Nova poezija za novo doba. Zbirka ,,47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni” prepuna je novog vremena i novog shvatanja života, u čemu je poezija samo most ka novoj obali.
O prošlosti, koja je na ovim prostorima, zapravo, budućnost, pjesnik piše oporo i otvoreno, bez kamufliranja, jezikom čovjeka koji ostavlja sve to iza sebe i, kao još neki njegovi vršnjaci, odlazi:
,,rat u Bosni nikada nije ni prestao -
Dejton ga je samo premjestio
iz vanjskih u unutrašnje dimenzije,
ostavljajući ptsp-generaciju naših
roditelja da uzima bromazepam
uz jutarnju kafu,
okrivljuju moje vršnjake i mene
za rane rata,
koje i danas žestoko peku”.
Ova neobična, a raspjevana knjiga ima namjeru, kako najavljuje i sam autor, da bude što populističkija i čitanija.
Njena misija je ono što u kratkoj pjesmi napisa autor:
,,Ovo nisu slova,
to ja urezujem svoje ožiljke.”
Hvale vrijedan emotivan motiv, koji se tiče mnogo više ljudi od samog autora. A upravo oni će da čitaju zbirku. To Lero dobro zna. Zato i piše otvoreno, bez duplog dna’’, ocjene su novinara i književnog kritičara Nenada Tadića.
Izdavač je literatni, kritički ,,queer” kolektiv “Književna zadruga”.
Zbirka ,,47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni“ radikalno, iskreno i bez ,,pakovanja” spaja autorov privatni i profesionalni život i progovara o ljubavi, raskidima i politici.
Većinu pjesama iz zbirke - poput ,,Idi dok si mlad” i ,,Imam dvadeset devet” - publika je već imala priliku čitati na instagram-profilu autora, te na portalima „Buka“, ,,Strane”, ,,Astronaut”, ,,Ajfelov most” i drugim, a sada dolaze kao zaokružena cjelina i artikulisani glas generacije koja je rastrzana između ovdje i tamo i stalno odlazi - da bi se vraćala.
Nikola Lero
Sam autor u uvodu napominje, citirajući srpskog književnika Branu Crnčevića, da mu je ,,cilj da s godinama postaje sve neodgovorniji, sve djetinjastiji i sve šašaviji”.- Ko još čita poeziju? Ma niko, da se ne lažemo. A zašto? Pa, zato što je više pisaca nego čitalaca” - odmah u startu objašnjava Lero, citirajući još jednog velikog srpskog pjesnika - Branka Miljkovića: ,,Poeziju će svi pisati”. I pišu je svi!
U vremenu u kome živimo, pita Nikola Lero, ima li ljepšeg osjećaja nego nekome izmamiti osmijeh. Ima li ljepšeg poklona od humora?
Najavljujući svoju zbirku, Lero junior otvoreno i originalno obavještava čitaoca da ima ,,montipajtonovsku misiju”:
- Da budem duhovitiji od Džona Klisa /jednog od članova planetarno poznate ekipe parodista/... Biti klovn među pjesnicima. Seljak među filozofima....” - to je misija Nikole Lera.
A zatim se čitalac suočava sa originalnom zbirkom poezije, koja koristi savremeni sleng, koja govori o stvarima koje su u fokusu čovjeka 21. vijeka i nema bolećivosti prema prošlosti u bilo kom obliku.
,,Dođi
ne pitaj me kako i kada
i ne piši mi poruke
samo dođi
ne pitaj koji mi je instagram,
imam li tik tok
i možeš li mi pisati na votsap”.
To su karakteristični stihovi pjesnika koji želi da zabavi, oprosti i demistifikuje poeziju. Da je približi svima.
,,A onda ćemo se popeti u tržni centar
na spratu
i cijele noći isprobavati skupocjene stvari, koje sebi nikad nećemo moći priuštiti:
ja ono Nikolasovo odijelo,
koje već godinama mjerkam,
ti onu purpurnu haljinu sa dijamantskom ogrlicom”.
Nova poezija za novo doba. Zbirka ,,47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni” prepuna je novog vremena i novog shvatanja života, u čemu je poezija samo most ka novoj obali.
O prošlosti, koja je na ovim prostorima, zapravo, budućnost, pjesnik piše oporo i otvoreno, bez kamufliranja, jezikom čovjeka koji ostavlja sve to iza sebe i, kao još neki njegovi vršnjaci, odlazi:
,,rat u Bosni nikada nije ni prestao -
Dejton ga je samo premjestio
iz vanjskih u unutrašnje dimenzije,
ostavljajući ptsp-generaciju naših
roditelja da uzima bromazepam
uz jutarnju kafu,
okrivljuju moje vršnjake i mene
za rane rata,
koje i danas žestoko peku”.
Ova neobična, a raspjevana knjiga ima namjeru, kako najavljuje i sam autor, da bude što populističkija i čitanija.
Njena misija je ono što u kratkoj pjesmi napisa autor:
,,Ovo nisu slova,
to ja urezujem svoje ožiljke.”
Hvale vrijedan emotivan motiv, koji se tiče mnogo više ljudi od samog autora. A upravo oni će da čitaju zbirku. To Lero dobro zna. Zato i piše otvoreno, bez duplog dna’’, ocjene su novinara i književnog kritičara Nenada Tadića.
