"Ja već odavno ne odlazim tamo gdje je na ognjištu uklesan kod mojih predaka, a na guvnu izvezena slova mog prezimena. Sa porodičnog stabla kidali su se plodovi, jedni pogaženi, druge je tama progutala, treće su zla vremena rasejala, ko polen po žednoj i goloj zemlji koja tek treba da zabuja. Godine za nama zapisale su po koji povratak. Starci i starice otupjeli na seobe, više puta su odlazili ali sa čvrstom namjerom da se vrate. Taman kada su kuće obnovili, raskrčili voćnjake i prvi znoj počeli da brišu sa ogorjelog lica, smrt je svakog ljeta jedno po jedno odvodila na vječni počinak. Danas , moje selo čuvaju tri srednjovječne žene, udovica, raspuštenica i usjedelica, gdje svaka, od njih tri, svoje breme nosi ko mrtvo tkivo ispod miške. Muške glave više nema, sa njim je otišla i briga o seoskom putu, groblju i okolnim livadama i pašnjacima, dok ove žene pustinjaci jedino uspijevaju da okućnicu odbrane od nemilosrdnog korova. Zavjet prošlosti čuvaju tri odžaka i tri kućna praga. Samo groblje stoji nijemo ko katastarski činovnik i popisuje godine rođenja, godine smrti i imena članova zahvalnih porodica. Po koje upaljeno kandilo, svjećica u omanjoj crkvi iznad krsta, poput svitaca, svjedoči korake putnika, prolaznika koji nađoše vremena da svrate u mjesto koje postade brojnije neg’ selo. U danima kad pohodujem u rodni kraj, kada mi se sreća osmijehne, poput djeteta koji je tek zagrizao iskamčenu krišku sa domaćim pekmezom, mene tuga obuzme samo na pogled šumovitih nabreklih brda koji se propinju iznad moga sela. Sve koračam i propitujem se da li sam očevu priču iz prošlosti dobro zapamtila da bih mogla dalje prenositi?! Prođem cijelim sokakom i nikog ne sretnem, samo razvigorac mrsi moje misli, sjećanja i kao da pokazuje put prema jedinom mjestu koje još uvjek živi, i to punih osam vijekova, mjesto koje najbolje pamti, zapisuje, mjesto koje čuva, dočekuje i ispraća – manastir Svetog Nikole na Ozrenu.Skoro svako selo ima crkvu, bilo crkvu brvnaru, crkvu pokajnicu, ozidani hram ili kapelicu zavjetnicu,  moje selo ima Dragutinov manastir, amanet Nemanjića. Ljetopis mu je kao istorija srpskog življa, ognjem spaljivan, Božijom voljom vaskrsavan. Samo jedan korak dovoljan je da zakoračiš u manastirsku portu i već dobiješ radost djeteta i nevinu djevojačku nadu da nije sve otišlo, oronulo se i nestalo. Vrate se sjećanja, na prohujala vremena, na dane kada je ovo sveto mjesto bilo stecište i mladih i starih, mjesto mladenačkih zavjeta i prvog krštenog miropomazanja, mjesto zborovanja.

Ovo zdanje podno Ozrenskih gora dugotrpeljivo skriva sve patnje okolnih mještana, kao da su istim mastilom i perom pisani manastirski ljetopis i porodična predanja. Otkako me sjećanje služi na Ozren gori, svetoj zemlji Nemanjića, oduvijek je boravio jedan monah, on kao nastojatelj svetinje oslikavao je ujedno i sudbinu ovog kraja, gdje od rodnih i plodnih proplanaka, ognjišta uzavrelih sitnom čeljadi, ambarima pune stoke, osta knjiga staroslavna na tek desetak ljudi koji se, ko sejač kada baci sjeme, raštrkaše po zaboravljenim planinskim visoravnima.

Al ’ zalud krvavi pir u ovoj prokletoj zemlji, gdje avlija uz avliju žulja i grebe, gdje se okna na kućercima zatvaraju pred drugačijim i nepoznatim, a srca ljuto bičuju svak’ ko nije od istog kalema. Gora pamti, u njenim stazama utisnute su stope svih, od onih prvih đečijih koraka do onih poslednjih pogrebnih, kad hodaju za sandukom što nosi ovozemaljska dobra, poput umornog sna u smiraj dana. Narod je odlazio, bježao, ali se i vraćao, ne samo svom ognjištu, nego i svojoj svetinji od kamena koja i danas zvonom i klepalom poziva vjerne da se okupe oko Bogorodičine ikone, da svoj Krst nose bez straha. Jer život ovozemaljski je prah i pepeo, spram onog vječnog koji nas čeka u Hristovom naručju. To je taj glas koji govori nemuštim jezikom, koji se pojavljuje na Kaluđerici, izvoru nade i čistih suza koje su u svojim kapljicama skupile svu tugu ovog kraja. Zato ja pohudujem i dalje u Nemanjićku zemlju gorostasnu, ma gdje da me život baci, ja se vraćam.  Jer znam da me na ušću Jadrine u Spreču čeka Sveti Nikola sa darovima obećanim koji moju dušu spasavaju od puke ovozemaljske sirotinje."