Mihajlo Pantić: Pisac je čovjek, kao i svi drugi
Najbolje što možete dobiti od književnosti je prijateljstvo, s tim što razlikujem prijateljstvo koje nastaje iz poznanstva i prijateljstvo koje nastaje čitanjem.
Znalo se da Ivo Andrić nije blagonaklon prema ekranizovanju svoje proze, da je bio protivan bilo kakvom dopisivanju. Međutim, iz prve ruke, u novoj knjizi Mihajla Pantića „Priče o piscima”, u izdanju „Arhipelaga”, saznajemo da se Andriću svidio film Vladimira Pogačića „Anikina vremena”, i da je on otvoreno ovog filmskog autora i pohvalio upravo zbog toga što nije doslovno ispratio njegovu pripovjetku. Mihajlo Pantić nam u ovom djelu dočarava svoj razgovor sa Pogačićem, kao što će, zatim, čitaoca, pažljivo i s mjerom, uvući u detalje susreta i sopstvene odnose sa nekima od najvažnijih autora srpske književnosti. Među njima su Branko Ćopić, Danilo Nikolić, Aleksandar Tišma, Borislav Pekić, Milorad Pavić, Svetlana Velmar Janković, David Albahari, Dušan Kovačević, i mnogi drugi. Pored poznanstava sa piscima, ova knjiga posvećena je i duhovnim prijateljstvima, koja razvijamo kao čitaoci, stvarajući intimni doživljaj u kojem smo samo mi, književno djelo i njegov autor. Možda će se u nekom konačnom svođenju životnog računa pokazati da su ovakvi susreti bili među najvažnijima za naš unutarnji svijet..
.
Književna djela često posmatramo autonomno, nevezano od života pisaca. Da li se dublja saznanja o knjigama ponekad ipak stiču poznavanjem života njihovih autora?
- Svaka kultura, ne samo naša, a posebno pedagoška praksa, sklona je glorifikaciji, pa i mistifikaciji pisaca. To se, po pravilu, dešava nakon njihove smrti, s tim da mitska aura raste sa protokom vremena. Što je duža vremenska distanca pisac, ne nužno i njegovo djelo, postaje sve veći i značajniji. Za života to, međutim, izgleda sasvim drukčije. U stvari, ne mogu da se sjetim nijednog pisca na glasu čija djela ili postupci, najčešće političke i ideološke prirode, u njihovom dobu nisu nailazili na najrazličitije vidove osporavanja i nesporazuma, a u ekstremu i nipodaštavanja, pa i osuda, sve do ostrakizma. U svakidašnjem životu pisac je, međutim, čovjek kao i svi drugi, preokupiran sopstvenim „radostima i teškoćama”. Neki put ih je dobro poznavati, jer iz te perspektive drukčije vidimo njihova djela, a neki put poznanstvo zna da nas razočara. Tada se upitamo da li je to taj čovjek čije knjige smo sa zadovoljstvom čitali. Ukratko, iz književnog života sam naučio da i među piscima postoji, čak nešto izraženiji, cio spektar svih ljudskih osobina, kako onih dobrih, tako i onih koje nas upozoravaju na nesavršenost naše biološke vrste. Samo je pitanje kako su kod koga izražene i raspoređene.
Da li ste romane „Kad su cvetale tikve” i „Hazarski rečnik”, čiju važnost spominjete i za vaše pisanje, posmatrali drugačije upoznavši njihove autore?
- Prva knjiga nekog savremenog pisca, koju sam kao gimnazijalac pročitao, bio je roman „Kad su cvetale tikve”. On me je izbacio iz ravnoteže, jer se razlikovao od svega što sam u ondašnjoj školskoj lektiri čitao. Bilo je to davno, moguće je da sam baš tada prvi put poželio da i sam nešto napišem. Desetak godina kasnije Dragoslav Mihailović, sa kojim sam u međuvremenu postao sagovornik, pohvalio mi je neku priču, što i dalje smatram posebnom nagradom. A „Hazarski rečnik” i danas razumijem kao bitan za pomjeranje poetičkih granica i načina pripovijedanja u srpskoj književnosti, ali taj roman za mene nije imao formativan značaj. Naime, izašao je one godine kada sam objavio prvu knjigu priča. U svega nekoliko susreta sa Pavićem, koji je takođe bio univerzitetski profesor, uvjerio sam se u njegovu maštovitost „bez mjere”. „Hazarski rečnik” sam pročitao kao vojnik i odmah, među prvima, o njemu napisao veliki esej pod naslovom „Aleksandrijski sindrom”, što će kasnije postati zbirni naslov mojih knjiga kritika o srpskoj prozi, za sada ih je pet.
Danilo Nikolić i vi dijelili ste ribolovnu strast, on je ušao i u vaše priče. Kako su status vaših proznih junaka dobili Tišma, Aćin, Radovan Beli Marković, pa i Krleža, Borhes, Singer...?
- Najbolje što možete dobiti od književnosti je prijateljstvo, s tim što razlikujem prijateljstvo koje nastaje iz poznanstva i prijateljstvo koje nastaje čitanjem. Jer, kada pasionirano čitamo nekog pisca, nevažno što nas od njega dijele vijekovi ili decenije, tipovi kulture ili jezik, mi sa njime u stvari sklapamo prijateljski odnos, po intenzitetu ništa slabiji, a ponekad čak i snažniji od prijateljstva „uživo”, stoga što nam knjige pružaju mogućnost da proživimo jedan život više, onaj paralelni život koji gradimo u sebi na osnovu čitalačkog iskustva. Takvo iskustvo smatram jednakopravnim biografskom iskustvu, u određenim slučajevima i inspirativnijim za samo pisanje, jer „pisac” koji nema pretke i uzore teško se tim pojmom može nazvati. Aleksandrizam, odnosno izranjanje i izrastanje iz okeana napisanih i pročitanih knjiga, imanentan je modernoj književnosti.
Ko je od autora o kojima pišete za vas posebno upečatljiv, a ko vam je najbliskiji?
- Svi su na neki svoj način upečatljivi. Da nisu, ne bih o njima pisao. A bliži od ostalih su mi Danilo Nikolić i David Albahari. Sa prvim sam godinama ćutao u čamcu, a sa drugim sam prijatelj već decenijama, zajedno smo priređivali knjige, uređivali listove i zbornike priča, dopisivali se, čak smo i pisali u „četiri ruke”. I taj prijateljski razgovor na sreću i dalje traje. Albahari je poslednji pisac čiji je uticaj na generacije koje su došle poslije njega nesporan.
Mnoge pisce upoznali ste u nekadašnjoj redakciji „Književnih novina”. Glavni urednik u važnom periodu tog lista bio je Miodrag Perišić. Kako bi izgledala naša stvarnost da još čitamo Perišićeve uvodnike?
- Miodrag Perišić bio je preteča današnje profesije političkih komentatora i kolumnista. Sjećam se da je u jednom tekstu Bogdan Tirnanić za Miodraga napisao da smo izgubili inventivnog kritičara poezije, ali smo zato zauzvrat dobili sjajnog analitičara društvenih zbivanja, i to u vrijeme kada je dominantna ideologija, pod čijim nadzorom smo odrasli, polako, sa krvavim posledicama, odlazila u prošlost. Siguran sam u to da bi i danas moj otišli prijatelj našao tačnu riječ za nimalo jednostavniju stvarnost koju živimo. Analitičari možda mogu da do izvjesne mjere oblikuju javno mnjenje, ali nikada ne i samu stvarnost. Uostalom, kako je negdje ironično napisao Umberto Eko, dužnost intelektualaca je da proizvode krizu, a političara da je rješavaju. Mi živimo inverziju tog stava.
Do kakvog ste saznanja o pisanju „danas i ovde”, na ovom području, došli u vrtu Jovana Hristića?
- Pamtim dvije izreke meni bliskog Vave Hristića, koje sam u potpunosti posvojio. Na pitanje zašto piše odgovorio mi je da to radi da bi „saznao šta zaista o nečemu misli”, a na pitanje povodom njegove knjige „Oblici moderne književnosti” otkuda toliko citata u književnosti našega doba, odgovor je glasio da „čovjek danas ni u sopstvenim mislima više nije sam”. Ukratko, mi pišemo sa kraja jednog civilizacijskog procesa, dugog nekoliko milenijuma, i svako ko pokuša da prenebregne tu činjenicu ide u pogrešnom pravcu. Danas nije moguće pisati izvan književnosti, tradicija nas određuje, dijalog sa njom nas oblikuje. U naše vrijeme književnost nema onaj društveni značaj koji je imala kada sam počeo da se njome bavim, ali je njena individualna, obrazovna važnost neporeciva. Svijet bez nje bio bi „pusta zemlja”. Opet citat, to je Eliot u Hristićevom prevodu.
Politika
Znalo se da Ivo Andrić nije blagonaklon prema ekranizovanju svoje proze, da je bio protivan bilo kakvom dopisivanju. Međutim, iz prve ruke, u novoj knjizi Mihajla Pantića „Priče o piscima”, u izdanju „Arhipelaga”, saznajemo da se Andriću svidio film Vladimira Pogačića „Anikina vremena”, i da je on otvoreno ovog filmskog autora i pohvalio upravo zbog toga što nije doslovno ispratio njegovu pripovjetku. Mihajlo Pantić nam u ovom djelu dočarava svoj razgovor sa Pogačićem, kao što će, zatim, čitaoca, pažljivo i s mjerom, uvući u detalje susreta i sopstvene odnose sa nekima od najvažnijih autora srpske književnosti. Među njima su Branko Ćopić, Danilo Nikolić, Aleksandar Tišma, Borislav Pekić, Milorad Pavić, Svetlana Velmar Janković, David Albahari, Dušan Kovačević, i mnogi drugi. Pored poznanstava sa piscima, ova knjiga posvećena je i duhovnim prijateljstvima, koja razvijamo kao čitaoci, stvarajući intimni doživljaj u kojem smo samo mi, književno djelo i njegov autor. Možda će se u nekom konačnom svođenju životnog računa pokazati da su ovakvi susreti bili među najvažnijima za naš unutarnji svijet..
.
Književna djela često posmatramo autonomno, nevezano od života pisaca. Da li se dublja saznanja o knjigama ponekad ipak stiču poznavanjem života njihovih autora?
- Svaka kultura, ne samo naša, a posebno pedagoška praksa, sklona je glorifikaciji, pa i mistifikaciji pisaca. To se, po pravilu, dešava nakon njihove smrti, s tim da mitska aura raste sa protokom vremena. Što je duža vremenska distanca pisac, ne nužno i njegovo djelo, postaje sve veći i značajniji. Za života to, međutim, izgleda sasvim drukčije. U stvari, ne mogu da se sjetim nijednog pisca na glasu čija djela ili postupci, najčešće političke i ideološke prirode, u njihovom dobu nisu nailazili na najrazličitije vidove osporavanja i nesporazuma, a u ekstremu i nipodaštavanja, pa i osuda, sve do ostrakizma. U svakidašnjem životu pisac je, međutim, čovjek kao i svi drugi, preokupiran sopstvenim „radostima i teškoćama”. Neki put ih je dobro poznavati, jer iz te perspektive drukčije vidimo njihova djela, a neki put poznanstvo zna da nas razočara. Tada se upitamo da li je to taj čovjek čije knjige smo sa zadovoljstvom čitali. Ukratko, iz književnog života sam naučio da i među piscima postoji, čak nešto izraženiji, cio spektar svih ljudskih osobina, kako onih dobrih, tako i onih koje nas upozoravaju na nesavršenost naše biološke vrste. Samo je pitanje kako su kod koga izražene i raspoređene.
Da li ste romane „Kad su cvetale tikve” i „Hazarski rečnik”, čiju važnost spominjete i za vaše pisanje, posmatrali drugačije upoznavši njihove autore?
- Prva knjiga nekog savremenog pisca, koju sam kao gimnazijalac pročitao, bio je roman „Kad su cvetale tikve”. On me je izbacio iz ravnoteže, jer se razlikovao od svega što sam u ondašnjoj školskoj lektiri čitao. Bilo je to davno, moguće je da sam baš tada prvi put poželio da i sam nešto napišem. Desetak godina kasnije Dragoslav Mihailović, sa kojim sam u međuvremenu postao sagovornik, pohvalio mi je neku priču, što i dalje smatram posebnom nagradom. A „Hazarski rečnik” i danas razumijem kao bitan za pomjeranje poetičkih granica i načina pripovijedanja u srpskoj književnosti, ali taj roman za mene nije imao formativan značaj. Naime, izašao je one godine kada sam objavio prvu knjigu priča. U svega nekoliko susreta sa Pavićem, koji je takođe bio univerzitetski profesor, uvjerio sam se u njegovu maštovitost „bez mjere”. „Hazarski rečnik” sam pročitao kao vojnik i odmah, među prvima, o njemu napisao veliki esej pod naslovom „Aleksandrijski sindrom”, što će kasnije postati zbirni naslov mojih knjiga kritika o srpskoj prozi, za sada ih je pet.
Danilo Nikolić i vi dijelili ste ribolovnu strast, on je ušao i u vaše priče. Kako su status vaših proznih junaka dobili Tišma, Aćin, Radovan Beli Marković, pa i Krleža, Borhes, Singer...?
- Najbolje što možete dobiti od književnosti je prijateljstvo, s tim što razlikujem prijateljstvo koje nastaje iz poznanstva i prijateljstvo koje nastaje čitanjem. Jer, kada pasionirano čitamo nekog pisca, nevažno što nas od njega dijele vijekovi ili decenije, tipovi kulture ili jezik, mi sa njime u stvari sklapamo prijateljski odnos, po intenzitetu ništa slabiji, a ponekad čak i snažniji od prijateljstva „uživo”, stoga što nam knjige pružaju mogućnost da proživimo jedan život više, onaj paralelni život koji gradimo u sebi na osnovu čitalačkog iskustva. Takvo iskustvo smatram jednakopravnim biografskom iskustvu, u određenim slučajevima i inspirativnijim za samo pisanje, jer „pisac” koji nema pretke i uzore teško se tim pojmom može nazvati. Aleksandrizam, odnosno izranjanje i izrastanje iz okeana napisanih i pročitanih knjiga, imanentan je modernoj književnosti.
Ko je od autora o kojima pišete za vas posebno upečatljiv, a ko vam je najbliskiji?
- Svi su na neki svoj način upečatljivi. Da nisu, ne bih o njima pisao. A bliži od ostalih su mi Danilo Nikolić i David Albahari. Sa prvim sam godinama ćutao u čamcu, a sa drugim sam prijatelj već decenijama, zajedno smo priređivali knjige, uređivali listove i zbornike priča, dopisivali se, čak smo i pisali u „četiri ruke”. I taj prijateljski razgovor na sreću i dalje traje. Albahari je poslednji pisac čiji je uticaj na generacije koje su došle poslije njega nesporan.
Mnoge pisce upoznali ste u nekadašnjoj redakciji „Književnih novina”. Glavni urednik u važnom periodu tog lista bio je Miodrag Perišić. Kako bi izgledala naša stvarnost da još čitamo Perišićeve uvodnike?
- Miodrag Perišić bio je preteča današnje profesije političkih komentatora i kolumnista. Sjećam se da je u jednom tekstu Bogdan Tirnanić za Miodraga napisao da smo izgubili inventivnog kritičara poezije, ali smo zato zauzvrat dobili sjajnog analitičara društvenih zbivanja, i to u vrijeme kada je dominantna ideologija, pod čijim nadzorom smo odrasli, polako, sa krvavim posledicama, odlazila u prošlost. Siguran sam u to da bi i danas moj otišli prijatelj našao tačnu riječ za nimalo jednostavniju stvarnost koju živimo. Analitičari možda mogu da do izvjesne mjere oblikuju javno mnjenje, ali nikada ne i samu stvarnost. Uostalom, kako je negdje ironično napisao Umberto Eko, dužnost intelektualaca je da proizvode krizu, a političara da je rješavaju. Mi živimo inverziju tog stava.
Do kakvog ste saznanja o pisanju „danas i ovde”, na ovom području, došli u vrtu Jovana Hristića?
- Pamtim dvije izreke meni bliskog Vave Hristića, koje sam u potpunosti posvojio. Na pitanje zašto piše odgovorio mi je da to radi da bi „saznao šta zaista o nečemu misli”, a na pitanje povodom njegove knjige „Oblici moderne književnosti” otkuda toliko citata u književnosti našega doba, odgovor je glasio da „čovjek danas ni u sopstvenim mislima više nije sam”. Ukratko, mi pišemo sa kraja jednog civilizacijskog procesa, dugog nekoliko milenijuma, i svako ko pokuša da prenebregne tu činjenicu ide u pogrešnom pravcu. Danas nije moguće pisati izvan književnosti, tradicija nas određuje, dijalog sa njom nas oblikuje. U naše vrijeme književnost nema onaj društveni značaj koji je imala kada sam počeo da se njome bavim, ali je njena individualna, obrazovna važnost neporeciva. Svijet bez nje bio bi „pusta zemlja”. Opet citat, to je Eliot u Hristićevom prevodu.
Politika
