U novom romanu „Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”, koji je u Srbiji objavila „Buka”, Miljenko Jergović parodira naše doba i njegove fenomene, ali smijeh koji on izaziva ponekad ustukne pred nelagodnošću od tolike distopije. Riječ je o savremenom pikarskom romanu, čije mjesto dešavanja su aerodromi po cijelom svijetu. Babukić putuje s jednog kraja svijeta na drugi i sreće galeriju likova svih rasa i vjera, počevši od dagestanske vještice do „rođenog Beograđanina” koji je zapravo rođen u Zagrebu. Samo na analizi jednog sendviča na frankfurtskom aerodromu saznajemo sudbine mnogih ljudi počevši od izbjeglice iz Višegrada koja u Holandiji nadgleda pakovanja maslaca i baca robu s greškom, što je neminovno odvodi u zaključak da su i ljudi roba s greškom, jer tako i neke od njih odstranjuju.

Na trenutak pomislimo da to i nije pikarski roman nego naša gola stvarnost. Koga personifikuje vjetrogonja Babukić?
– Nikoga i svakoga. Babukić je čovjek koji je jednoga dana pobjegao od intimnih problema i istorijskih nevolja. Bila je 1991., on je bio analitičar pri zagrebačkoj vojnoj oblasti JNA, ljubavnica je zatrudnjela, a on šta će nego da pobjegne na avion. I od tog trenutka on leti od aerodroma do aerodroma, potuca se po svijetu iako je, zapravo, izvan svijeta, jer se slabo miče od aviona i aerodroma – kaže Jergović.

Babukić sreće razne ljude, pa naravno i Srbe i Hrvate, koje je ponekad teško razlikovati, što kulminira u liku likvidatora Bate Hama, koji je bio „efikasan kao što to samo Srbin može, ali prema životu drugih ravnodušan kao pravi Hrvat”. Može li biti gore?
Naravno, sve to je pretjerivanje. I Bata Ham, Hrvoje Antun Mikuličić, udbaški „kiler”, koji kad nije na zadatku, živi maskirnim životom uglednog terazijskog sajdžije, rođeni Hrvat, ali uvjereni Jugosloven, koji se prirodno transformiše u Srbina, lik je s viškom biografije, pretjeran i karikaturalan, ali toliko je toga što nam se dogodilo pretjerano i karikaturalno. Na kraju krajeva, ako vlastite biografije ili biografije svojih bližnjih i poznanika osvijestimo i dobro o njima promislimo, shvatićemo da smo i sami možda karikature od ljudi. Ako živite u grotesknom vremenu, negdje između vlastite male istorije, mahnite istorije raspada Jugoslavije i onoga što je povijest običnog i mirnog evropskog svijeta, u čijem komšiluku boravimo, nekako se po nuždi sudbine i po istorijskom usudu pretvarate u karikaturu. Ako želimo govoriti o stvarnosti, mi obično moramo utišati glas, smanjiti doživljaj, upristojiti i uobličiti svoju priču u skladu s nečim što u našem slučaju zapravo i nije stvarnost. Realizam je u našem slučaju svođenje divljeg i nenormalnog sadržaja na konvenciju, pristojnost i normalnost. Babukić je recimo moj lični eksperiment kojim želim istražiti šta se dobije ako se odustane od takvog realizma.

Svjedok je Babukić da je Amerikancima na bostonskom aerodromu sumnjiviji rumunski baletan nego melanholični Muhamed, inače vinovnik napada na Kule bliznakinje u Njujorku jer, eto, oni će prije vidjeti opasnost u Sioranovom pesimizmu nego u nasmiješenom saudijskom princu Osami. Čini se, međutim, da se Sioran više ne uklapa ne samo u američki način života nego generalno nigdje?
- Sioran je za današnje doba nepodnošljivo politički nekorektan. Nisam siguran da bi u današnjoj situaciji mogao slobodno objavljivati. Optužili bi ga za mizoginiju, za defetizam, mržnju prema ljudima, reakcionarstvo, mržnju prema strancima, prljanje vlastitog gnijezda, antimodernizam, mržnju prema Francuzima, mržnju prema Rumunima, za fašizam, antikomunizam. Ali najviše bi bio kriv za kvarenje svenarodnog dobrog raspoloženja. Na Siorana bi poslali atentatora, nekog mog Batu Hama. On je bio sve ono protiv čega se današnji svijet očajnički bori.

Babukićeve avanture završavaju se u apokaliptičnoj atmosferi na Aerodromu „Nikola Tesla” u vrijeme epidemije kovida 23, koji je mnogo opasniji od kovida 19 jer se prenosi mislima. Ako ne misliš ništa, nećeš se ni zaraziti, konstatuje Babukić. Da li on to nama sugeriše da se iz bezbjednosnih razloga lijepo pretvorimo u robote?
- Ne bih rekao baš u robote. Možda u funkcionalne idiote, u budale. Sve što se oko nas zbiva, kao i sve u čemu Babukić u svojim avanturama sudjeluje, vodi tome da bi čovjek, za svoje dobro, trebalo da postane budala, te da bi glavu trebalo da očisti od svih ličnih, individualističkih, a samim tim i subverzivnih misli. Treba misliti kontrolisano, i u skladu s duhom epohe. Kada se slabo obrazovan svijet susretne s takvim izazovom, onda iz čiste subverzije, a pomalo i iz straha, počinje izmišljati kojekakve teorije zavjere i priključivati se kojekakvim – opet strogo kolektivističkim – pokretima. Od mejnstrim kolektivizma gori je danas samo sektaški, antimejnstrim kolektivizam. Bolje je misliti ono što vam diktiraju džambo plakati uz auto-put, nego postati antivakser, ravnozemljaš, prezira vrijedan protivnik zdravog razuma.

Muka je u pameti, kaže vaš junak. Bez pameti, srećni smo, a bez strepnje i straha nema ni romana i pripovetki, pa neće biti ni književnosti. Ukratko, kod Babukića nigdje svjetlosti. Vidite li vi svjetlost bilo gdje u ovom vremenu?
- Ne bih rekao da baš nigdje nema svjetlosti. Babukić je veseo, vedar lik. Njegov svijet jeste apokaliptičan, ali nije to neka naročito sumorna apokalipsa. On uživa u opštem ludilu, a ima taj čudesni talenat da mu je dovoljno da čuje jednu rečenicu stranog jezika i da odmah, na osnovu nje, može rekonstruisati kompletan jezik, njegovu leksiku i sintaksu. Tako Babukić, leteći svijetom, upija jezike i razumijeva svijet. To je, što se mene tiče, najmračnija linija romana. Nikako ne bih volio imati Babukićev dar i razumjeti šta govori svijet, šta govore svi ljudi oko mene. Iako me, s druge strane, zanima šta govore. Ali bolje je ne znati. A svjetlost, za koju pitate, svjetlost je u čovjekovom razumu, svjetlost je u vjeri u razum. To je najviše što imamo. I najgore u našoj epohi, koja, čini mi se, započinje slomom komunizma i raspadom bipolarnog svijeta, jeste strateško odustajanje od razuma. Zašto odustajemo? Ne znam. Ali pomalo i zato što je kapitalizam zasnovan na manipulaciji ljudima koji su odustali od razuma. Recimo, da biste kupovali tolike predmete koji vam nisu potrebni, vi se morate nerazumno ponašati, morate nerazumno misliti. Da biste svoju domovinu, a onda i cijelu Evropu, štitili od provale migranata s Istoka, morate odustati od razuma. Razumno bi, naime, bilo sve te ljude doživljavati kao što doživljavamo vlastite sugrađane i zemljake. Ako je njima dobro, dobro će biti i nama.

Roman ste napisali u vrijeme pandemije. Kako na kraju gledate na cio taj period kome inače još ne naziremo kraj? Ili i vi mislite da nas čeka i kovid 23?
- Epidemija je stigla iz fikcije, a ne iz stvarnosti. Nismo je imali u živom istorijskom iskustvu, ali ne zato što velikih epidemija nije bilo u našem svijetu i vremenu, nego zato što smo svoj doživljaj svijeta suzili na Evropu i Ameriku i nije nas briga šta se u poslednjih sto godina događalo u Africi ili Aziji. Tamo je i te kako bilo epidemija. Tamo se i danas više umire od malarije nego što se na Zapadu umiralo od virusa korona. Ali nas njihovo iskustvo naprosto ne zanima. Oni su za nas fikcija. Život ljudi u Africi nama je jednako nestvaran kao ono što se zbiva u genijalnom Pekićevom „Bjesnilu”. Preporučujem ljudima da čitaju „Bjesnilo”. U toj knjizi je i odgovor na vaše pitanje šta dolazi nakon kovida 19.

​Agencije