Kako smo se ovako zapetljali?
"Mislim da odlazak na scenu, set ili u montažu otvara um, širi ga, baš kao pogled sa planine."
U iščekivanju smo scenskog čitanja novog dramskog teksta lucidne Staše Bajac „Ova će biti ista”, koji reditelj Ivan Vuković radi na sceni „Petar Kralj” Ateljea 212. Dramaturginja je Jelena Mijović, kostimografkinja Dragica Laušević, scenografkinja Ema Stojković Jerinić, kompozitor Miroslav Radulović. Premijera je 30. juna u pomenutom scenskom prostoru, u okviru BELEF-a.
Drama „Ova će biti ista” duhovita je i bolna, za protagoniste ima muškarce, i svojevrsna je muška verzija njene prethodne, pobjedničke drame „Ovaj će biti drugačiji” petog Hartefaktovog regionalnog konkursa za najbolji angažovani cjelovečernji dramski tekst 2017. godine.
– Naslov komada „Ova će biti ista” muški je pandan ženskog. U njemu su protagonistkinje maštale o „drugačijem” muškarcu, onom koji će im biti vjeran, posvećen, izvor stabilnosti i sigurnosti. Ti muškarci o kojima one maštaju u novom komadu su glavni junaci, a ne samo san koji izmiče. Žene o kojima oni govore, majke, ćerke, supruge, za njih su „sve iste”, iz različitih razloga. Jednom je tako lakše: da se površnim odnosima čuva od bola. Drugi u svim ženama vidi pritiske da ih izdržava i zaštiti, one su za njega iste u onome što ne zna kako da im pruži, treći jako dobro krije depresiju koja razvodnjava i obezobličuje sve što ga okružuje – kaže za „Politiku” Staša Bajac. Potom dodaje:
– „Ovaj će biti drugačiji” predstava je koja je uspjela da kroz humor i skoro groteskno pretjerivanje raskopa važne teme i neke duboke rane, tako da mi je najvažnije bilo da u „istoj” nađem neki novi model da to ponovo postignem, a da pritom ne pravimo foto-kopiju ženske verzije.
Prethodna, pobjednička drama Staše Bajac „Ovaj će biti drugačiji” takođe je premijerno izvedena u Ateljeu 212, u režiji Đurđe Tešić. Kako je došlo do novog spoja, susreta: Staša Bajac – Atelje 212? Koju zapitanost nam ovoga puta donosi, otkriva naša sagovornica:
– Spoj je došao potpuno prirodno jer se „Drugačiji” već dvije godine igra u Ateljeu, na neizmjernu radost svih koji su je pravili. Inspiracija za „Istu” došla je upravo od burnih reakcija muške populacije na predstavu i maltene eksplicitnih zahtjeva glumaca da se iste teme obrade iz muškog ugla. Mene je ta euforija ponijela, za pisca nema ništa ljepše nego da glumci žele da igraju u komadu koji u tom trenutku ni ne postoji. Što se tiče zapitanosti, ona je uvijek ista: kako smo se ovako zapetljali i kako da se raspetljamo.
Nasilno, patrijarhalno društvo ovoga puta je posmatrano iz perspektive Igora, Miloša i Dušana, kroz njihove eksplicitne poglede na svijet u kojem žive...
U vezi s tim šta je inspirisalo, podstaklo da se na ovaj način obrati čitaocima, publici, Staša Bajac naglašava:
– Spolja gledano, njih trojica su po svim ustaljenim mjerilima poželjni muškarci: zdravi, privlačni, duhoviti, uspješni i neodoljivi u svojoj raspojasanosti. Nisu sirovi, ali jesu grubi. Bahati, ali na onaj balkanski način koji to nekako uspije da interpretira kao samopouzdanje. Ispod ove slike seksualne, socijalne i finansijske dominacije krije se jedan haos sumnji i pritisaka o kojima se prosto ne priča. Meni je uvijek bilo fascinantno kako se muškarci kad su u problemu međusobno lupaju po ramenima i govore „drži se, matori”, i to uvijek u trenucima kada bi po njih možda najbolje bilo baš da se nekako „raspadnu”, pa pogledaju šta se u toj srči nalazi. Kada pričamo o feminizmu i ravnopravnosti, mahom se koncentrišemo na to šta bi emancipacija donijela ženama, međutim, mislim da su očekivanja koje patrijarhat postavlja dječacima i muškarcima neizdrživi.
Otuda, primjećuje dramska autorka, toliko agresije, i prema sebi i prema drugima. Njih trojica su slični u nezdravim mehanizmima koje su usvojili i ulogama koje su prihvatili, ali ipak mislim da su to neke vrlo autentične sudbine, da je svaki satkan od svojih specifičnih brazda i ispupčenja. Predivni glumci koji ih tumače, Ivan Mihailović, Dejan Dedić i Uroš Jakovljević, iznijeće te njihove unutrašnje geografije na površinu.
Staša Bajac diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu diplomirala je na smjeru: Narativni film i audio-vizuelne tehnologije. Koliko je dramskom umjetniku delikatno u ovom novom „okviru”, odnosno normalnosti da stvara, kaže:
– Moram da priznam da sam i u staroj normalnosti dosta vremena provodila sama, jer ja to prosto volim, tako da mi taj element nije toliko teško pao. Tokom onih zatvaranja dosta sam pisala, zagrizla sam neke komadine za koje inače ne bih imala vremena. Meni je to zaustavljanje donijelo dosta dobrog jer sam bila primorana da se pozabavim time ko sam kad ne radim non-stop. Mi koji se bavimo umjetnošću često ne umijemo da razgraničimo svoje intimno i stvaralačko biće, pa imamo krize kad ne radimo, a ipak treba biti stabilan i kad stojiš, a ne samo kad si u pokretu. Ali ipak, svako će reći da nam je sad već stvarno dosta ovog života pod kočnicom.
I dramski pisci i scenaristi, konstatuje Staša Bajac, nažalost često provedu životni vijek u svojoj sobi, glavi i kompjuteru, a pozorište i film su tjelesne i prostorne umjetnosti koje nastaju u trenutku, među ljudima. Meni je to nevjerovatno, ne postoji ništa bliže maestralnosti prirode, koja stvara nešto ni iz čega, samo ovo nastaje ljudskom sinergijom. Mislim da odlazak na scenu, set ili u montažu otvara um, širi ga, baš kao pogled sa planine. Soba nekad smanji misli, prostor im daje da dišu.
Politika
U iščekivanju smo scenskog čitanja novog dramskog teksta lucidne Staše Bajac „Ova će biti ista”, koji reditelj Ivan Vuković radi na sceni „Petar Kralj” Ateljea 212. Dramaturginja je Jelena Mijović, kostimografkinja Dragica Laušević, scenografkinja Ema Stojković Jerinić, kompozitor Miroslav Radulović. Premijera je 30. juna u pomenutom scenskom prostoru, u okviru BELEF-a.
Drama „Ova će biti ista” duhovita je i bolna, za protagoniste ima muškarce, i svojevrsna je muška verzija njene prethodne, pobjedničke drame „Ovaj će biti drugačiji” petog Hartefaktovog regionalnog konkursa za najbolji angažovani cjelovečernji dramski tekst 2017. godine.
– Naslov komada „Ova će biti ista” muški je pandan ženskog. U njemu su protagonistkinje maštale o „drugačijem” muškarcu, onom koji će im biti vjeran, posvećen, izvor stabilnosti i sigurnosti. Ti muškarci o kojima one maštaju u novom komadu su glavni junaci, a ne samo san koji izmiče. Žene o kojima oni govore, majke, ćerke, supruge, za njih su „sve iste”, iz različitih razloga. Jednom je tako lakše: da se površnim odnosima čuva od bola. Drugi u svim ženama vidi pritiske da ih izdržava i zaštiti, one su za njega iste u onome što ne zna kako da im pruži, treći jako dobro krije depresiju koja razvodnjava i obezobličuje sve što ga okružuje – kaže za „Politiku” Staša Bajac. Potom dodaje:
– „Ovaj će biti drugačiji” predstava je koja je uspjela da kroz humor i skoro groteskno pretjerivanje raskopa važne teme i neke duboke rane, tako da mi je najvažnije bilo da u „istoj” nađem neki novi model da to ponovo postignem, a da pritom ne pravimo foto-kopiju ženske verzije.
Prethodna, pobjednička drama Staše Bajac „Ovaj će biti drugačiji” takođe je premijerno izvedena u Ateljeu 212, u režiji Đurđe Tešić. Kako je došlo do novog spoja, susreta: Staša Bajac – Atelje 212? Koju zapitanost nam ovoga puta donosi, otkriva naša sagovornica:
– Spoj je došao potpuno prirodno jer se „Drugačiji” već dvije godine igra u Ateljeu, na neizmjernu radost svih koji su je pravili. Inspiracija za „Istu” došla je upravo od burnih reakcija muške populacije na predstavu i maltene eksplicitnih zahtjeva glumaca da se iste teme obrade iz muškog ugla. Mene je ta euforija ponijela, za pisca nema ništa ljepše nego da glumci žele da igraju u komadu koji u tom trenutku ni ne postoji. Što se tiče zapitanosti, ona je uvijek ista: kako smo se ovako zapetljali i kako da se raspetljamo.
Nasilno, patrijarhalno društvo ovoga puta je posmatrano iz perspektive Igora, Miloša i Dušana, kroz njihove eksplicitne poglede na svijet u kojem žive...
U vezi s tim šta je inspirisalo, podstaklo da se na ovaj način obrati čitaocima, publici, Staša Bajac naglašava:
– Spolja gledano, njih trojica su po svim ustaljenim mjerilima poželjni muškarci: zdravi, privlačni, duhoviti, uspješni i neodoljivi u svojoj raspojasanosti. Nisu sirovi, ali jesu grubi. Bahati, ali na onaj balkanski način koji to nekako uspije da interpretira kao samopouzdanje. Ispod ove slike seksualne, socijalne i finansijske dominacije krije se jedan haos sumnji i pritisaka o kojima se prosto ne priča. Meni je uvijek bilo fascinantno kako se muškarci kad su u problemu međusobno lupaju po ramenima i govore „drži se, matori”, i to uvijek u trenucima kada bi po njih možda najbolje bilo baš da se nekako „raspadnu”, pa pogledaju šta se u toj srči nalazi. Kada pričamo o feminizmu i ravnopravnosti, mahom se koncentrišemo na to šta bi emancipacija donijela ženama, međutim, mislim da su očekivanja koje patrijarhat postavlja dječacima i muškarcima neizdrživi.
Otuda, primjećuje dramska autorka, toliko agresije, i prema sebi i prema drugima. Njih trojica su slični u nezdravim mehanizmima koje su usvojili i ulogama koje su prihvatili, ali ipak mislim da su to neke vrlo autentične sudbine, da je svaki satkan od svojih specifičnih brazda i ispupčenja. Predivni glumci koji ih tumače, Ivan Mihailović, Dejan Dedić i Uroš Jakovljević, iznijeće te njihove unutrašnje geografije na površinu.
Staša Bajac diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu diplomirala je na smjeru: Narativni film i audio-vizuelne tehnologije. Koliko je dramskom umjetniku delikatno u ovom novom „okviru”, odnosno normalnosti da stvara, kaže:
– Moram da priznam da sam i u staroj normalnosti dosta vremena provodila sama, jer ja to prosto volim, tako da mi taj element nije toliko teško pao. Tokom onih zatvaranja dosta sam pisala, zagrizla sam neke komadine za koje inače ne bih imala vremena. Meni je to zaustavljanje donijelo dosta dobrog jer sam bila primorana da se pozabavim time ko sam kad ne radim non-stop. Mi koji se bavimo umjetnošću često ne umijemo da razgraničimo svoje intimno i stvaralačko biće, pa imamo krize kad ne radimo, a ipak treba biti stabilan i kad stojiš, a ne samo kad si u pokretu. Ali ipak, svako će reći da nam je sad već stvarno dosta ovog života pod kočnicom.
I dramski pisci i scenaristi, konstatuje Staša Bajac, nažalost često provedu životni vijek u svojoj sobi, glavi i kompjuteru, a pozorište i film su tjelesne i prostorne umjetnosti koje nastaju u trenutku, među ljudima. Meni je to nevjerovatno, ne postoji ništa bliže maestralnosti prirode, koja stvara nešto ni iz čega, samo ovo nastaje ljudskom sinergijom. Mislim da odlazak na scenu, set ili u montažu otvara um, širi ga, baš kao pogled sa planine. Soba nekad smanji misli, prostor im daje da dišu.
Politika
