NEPONOVLjIVI DIS
Vladislav Petković Dis, srpski pjesnik i rodoljub, jedan je od književnika sa najkotroverznijim statusom i biografijom. Bio je izvještač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vrijeme Prvog svjetskog rata preživio je povlačenje preko Albanije, odakle je prebačen na Krf, a zatim transportovan u Francusku, gdje piše svoju poslednju zbirku pjesama “Nedovršene pjesme”.
Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće njemačka podmornica kod Krfa 16.marta 1917. godine . Brod je torpedovan, Dis gine na licu mjesta, a mnoga njegova djela su potonula zajedno sa njim.
U vrijeme kada je stupio na pjesničku scenu, kritika ga je dočekala na nož – tvrdili su da je njegova poezija odveć pesimistička, sa smrću kao dominantnim motivom. Jovan Skerlić ga je okarakterisao kao lošeg pesnika, sa bolesnim idejama. Skerlić je Disa kritikovao i zato što je okrenut sebi, ali njega to nije pretjerano uzbuđivalo – Dis je bio okrenut stvarnosti u kojoj živi, a ona nije bila baš blistava.
Od svojih savremenika bio je loše ocijenjen, ali je zato slavu doživio od naslednika, kada je 1930-ih glorifikovan i čak proglašen za najboljeg pjesnika moderne, što je bila druga krajnost. Međutim, tek 1960-ih doživljava punu satisfakciju, svrstavaju ga odmah iza Dučića i Rakića.
Dis je rođen u Zablaću 10. marta 1880, bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pjesmu “Na prozoru svijeća gori” i to na njemačkom jeziku. Vojsku nije služio. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, kod Zaječara. Nakon dvije godine napušta učiteljsko mjesto i odlazi u Beograd gdje ulazi u boemsko društvo.
Bilo je to vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama.
Visok i mršav, poduže kose i sasvim neobičnih brkova, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspijeva da pronađe prvo zaposlenje- radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i žalio se prijateljima da povazdan mora da mjeri šljive.. Od prve plate štampao je podsjetnicu na kojoj je pisalo samo – Dis. ćiriličnim pismom.
Njegov kafanski način života umnogome se izmijenio poslije venčanja sa Hristinom-Tinkom, mladom i lijepom poštanskom službenicom koju je odmah smjestio u svoje stihove.
Prvu knjigu pjesama “Utopljene duše” objavljuje 1911. godine. Nije znao strane jezike, o novoj umjetnosti je saznavao samo preko razgovora sa obrazovanijim ljudima, nije imao direktne uzore. Bio je talentovan, ali u jezičkom smislu njegova poezija je od krirtiken karakterisana kao nedotjerana..
Pokazao je u svojoj poeziji elemente nadrealizma koji se javljaju u Evropi tek 1920-ih. Njegova poezija je slična Bodleru, iako ga nikad nije čitao. Godine 1913. objavio je drugu zbirku „Mi čekamo cara”, koja po mišljenju kritike umjetnički zaostaje za prvom.
Najpoznatije i najvrednije pjesme Vladislava Petkovića Disa su: „Tamnica”, „Možda spava” i „Nirvana”, a važi za pesnika koga naši glumci najradije recituju.
Gradska biblioteka u Čačku „Vladislav Petković Dis” od 1964. godine dodjeljuje Disovu nagradu za životno djelo savremenog jugoslovenskog, odnosno srpskog pjesnika. Disova nagrada se svojom dugotrajnošću, izborom dobitnika, sastavima žirija čvrsto ukorijenila na mjestu jedne od najprestižnijih domaćih pjesničkih i književnih nagrada, a nagrada se uručuje na završnoj svečanosti „Disovog proljeća”.
Semberija info
Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće njemačka podmornica kod Krfa 16.marta 1917. godine . Brod je torpedovan, Dis gine na licu mjesta, a mnoga njegova djela su potonula zajedno sa njim.
U vrijeme kada je stupio na pjesničku scenu, kritika ga je dočekala na nož – tvrdili su da je njegova poezija odveć pesimistička, sa smrću kao dominantnim motivom. Jovan Skerlić ga je okarakterisao kao lošeg pesnika, sa bolesnim idejama. Skerlić je Disa kritikovao i zato što je okrenut sebi, ali njega to nije pretjerano uzbuđivalo – Dis je bio okrenut stvarnosti u kojoj živi, a ona nije bila baš blistava.
Od svojih savremenika bio je loše ocijenjen, ali je zato slavu doživio od naslednika, kada je 1930-ih glorifikovan i čak proglašen za najboljeg pjesnika moderne, što je bila druga krajnost. Međutim, tek 1960-ih doživljava punu satisfakciju, svrstavaju ga odmah iza Dučića i Rakića.
Dis je rođen u Zablaću 10. marta 1880, bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pjesmu “Na prozoru svijeća gori” i to na njemačkom jeziku. Vojsku nije služio. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, kod Zaječara. Nakon dvije godine napušta učiteljsko mjesto i odlazi u Beograd gdje ulazi u boemsko društvo.
Bilo je to vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama.
Visok i mršav, poduže kose i sasvim neobičnih brkova, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspijeva da pronađe prvo zaposlenje- radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i žalio se prijateljima da povazdan mora da mjeri šljive.. Od prve plate štampao je podsjetnicu na kojoj je pisalo samo – Dis. ćiriličnim pismom.
Njegov kafanski način života umnogome se izmijenio poslije venčanja sa Hristinom-Tinkom, mladom i lijepom poštanskom službenicom koju je odmah smjestio u svoje stihove.
Prvu knjigu pjesama “Utopljene duše” objavljuje 1911. godine. Nije znao strane jezike, o novoj umjetnosti je saznavao samo preko razgovora sa obrazovanijim ljudima, nije imao direktne uzore. Bio je talentovan, ali u jezičkom smislu njegova poezija je od krirtiken karakterisana kao nedotjerana..
Pokazao je u svojoj poeziji elemente nadrealizma koji se javljaju u Evropi tek 1920-ih. Njegova poezija je slična Bodleru, iako ga nikad nije čitao. Godine 1913. objavio je drugu zbirku „Mi čekamo cara”, koja po mišljenju kritike umjetnički zaostaje za prvom.
Najpoznatije i najvrednije pjesme Vladislava Petkovića Disa su: „Tamnica”, „Možda spava” i „Nirvana”, a važi za pesnika koga naši glumci najradije recituju.
Gradska biblioteka u Čačku „Vladislav Petković Dis” od 1964. godine dodjeljuje Disovu nagradu za životno djelo savremenog jugoslovenskog, odnosno srpskog pjesnika. Disova nagrada se svojom dugotrajnošću, izborom dobitnika, sastavima žirija čvrsto ukorijenila na mjestu jedne od najprestižnijih domaćih pjesničkih i književnih nagrada, a nagrada se uručuje na završnoj svečanosti „Disovog proljeća”.
Semberija info
