Osam decenija bez velikog pisca Džejmsa Džojsa: Lutalica s Dablinom u srcu :: Semberija INFO ::

 

Osam decenija bez velikog pisca Džejmsa Džojsa: Lutalica s Dablinom u srcu


Sa Dablinom u lutalačkom srcu, idejama koje prevazilaze granice književnosti i vremena, beskrajnim nizovima riječi na stranicama knjiga, životom i radom koji je obilježio jednu epohu, veliki Džejms Džojs zauvijek je ostao utisnut u istorijske tokove svjetske književnosti. Otac modernog romana, istražitelj cjelokupnog ljudskog postojanja, besmisla i ljudske usamljenosti, živio je za umjetnost, za književnost, za spoznaje sopstvenih dubina, perfekcionista koji je ispitivao prolaznost svega u ovom svemiru. Skoro svako djelo stvarao je godinama, “Fineganovo bdijenje” čak više od čitave decenije, jer je težio stvaranju savršenog djela po svojoj zamisli, uvijek je popravljao, prepravljao i usavršavao sve što je pisao.

“Kad umrem, Dablin će biti ispisan u mom srcu”, govorio je Džojs, od čijeg odlaska ovog januara je navršeno osamdeset godina. Džojs je jedan od onih pisaca o kojima se i danas govori, u čijim djelima se vazda nalazi neka nova snaga, inspiracija, nesaznata nit, bilo da je riječ o njegovom stilu, o riječima i jeziku koje je koristio, o idejama ili o samoj svijesti utkanoj na hiljade stranica koje je napisao.

- Svi smo mi moderni izašli ne iz Džojsovog šinjela, nego iz Džojsovog košmara, iz džojsovskog veličanstvenog poraza! Moderni evropski roman zapravo i ne čini ništa drugo nego pokušava da Džojsov veličanstveni poraz pretvori u male pojedinačne pobede. Svi mi zastajemo pred džojsovskim ambisom ambiguiteta i jezičkih košmara, oprezno se naginjući nad ponorom vrtoglavih mogućnosti u koji se strmoglavio naš veliki Učitelj - govorio je Danilo Kiš o Džojsu, koji je na neki način, svojim djelanjem, uticao i na tokove modernizma u srpskoj književnosti.

Okružen snažnim irskim duhom, pod uticajem crkve, početak života živio je u prilično imućnoj porodici, što mu je omogućilo i dobro obrazovanje. Vremena su se mijenjala, imanje i bogatstvo su nestali, a on je tada postao mračniji i otuđeniji. U godinama koje su dolazile, bio je više kritički nastrojen prema Irskoj, prema crkvi i sopstvenoj porodici. Nakon završetka studija, i napuštanja Irske, počinju njegova lutalačka putešestvija. Izučavao je filozofiju, književnost i jezike, okušao se u studijama medicine, koje je morao da napusti zbog manjka finansija, ali i kao operski pjevač. Sve uspjehe i neuspjehe zabilježio je u svojim djelima, a njegov prvenac u svijetu književnosti bio je esej o drami Henrika Ibzena “Kad se mrtvi probudimo”, objavljen 1900. godine.

Ličnu patnju, razmišljanja, crtice iz života, ovaj čovjek, čije poimanje svijeta, stvarnosti i sopstvenog bića bi moglo da bude definicija solipsizma, zbog okrenutosti u sebe i individualističkih tendencija, ispisao je u stranicama djela, od koji se posebno izdvajaju “Portret umjetnika u mladosti” i “Uliks”. Stvorio je likove poput Stivena Dedalusa, Leopolda Bluma i drugih, onako kako je malo ko mogao.

Živio je i radio u nekoliko gradova, među kojima su Trst, Cirih i Pariz, u kojem je ostao 20 godina. U slavu njemu i “Uliksu”,  16. jun se u svijetu obilježava kao Blumov dan, posvećen vremenu radnje “Uliksa”. Tada se širom svijeta organizuju različite smotre, najviše u Irskoj. Dablinci tada šetaju putevima Leopolda Bluma i obilaze mjesta koja je on obilazio. Na taj dan, 16. juna, Džojs je upoznao i svoju suprugu Noru Barnakl.

- “Uliks” je pre svega savremeni mit: mit o trivijalnom - jedini koji je moguć u nejunačkom svetu lišenom svake uzvišenosti. Umesto da se rasplače ili razljuti nad činjenicom da je Leopold Blum jedini Odisej kojim se može podičiti kukavni dvadeseti vek, Džojs poručuje: mit je mrtav, živeo mit. Završno “da” Blumove neverne Penelope nije rezignirano mirenje s užasom praznine, već instinktivno, radosno prihvatanje života takvog kakav je. Džejms Džojs, pisac bez doma u životu i književnosti, napisao je bezdomnu knjigu (zato na njenom kraju piše Trst-Cirih-Pariz, 1914-1921) o junacima koji uzalud traže svoj dom, i njome stao na čelo duge povorke raseljenih lica koja je obeležila književnost minulog veka. Mnogi od njih – poput Nabokova ili Kiša - nikada nisu krili da su “izašli iz Džojsovog šinjela” - naveo je ranije profesor Zoran Paunović, koji je na srpski jezik preveo “Uliksa” i koji, već nekoliko godina, prevodi “Fineganovo bdijenje”, govoreći o samom “Uliksu”, koje je i danas, više nego bilo koje drugo Džojsovo djelo, neiscrpan izvor za nova čitanja i tumačenja. Sam Džojs, i decenijama nakon odlaska, i dalje je pomalo zagonetka koja stvara nove zagonetke i inspiracija, a priča o njemu i njegovom pisanju prevazilazi granice jedne strane u novinama.

“Uliks”

Roman “Uliks” objavljen je na Džojsov rođendan, 2. februara 1922. godine. Podijeljen je na tri knjige i 18 epizoda, a sadrži skoro 265.000 riječi. Roman je podijeljen na epizode, u skladu s približnim trajanjem Homerove “Odiseje”. Radnja romana održava se tokom jednog dana, početkom 20. vijeka, u Dablinu.

Djelo je predstavilo svojevrsnu prekretnicu u književnosti, jer je predstavilo narativnu tehniku toka svijesti, uz humor i parodiranje.

U vrijeme kad je objavljen, “Uliks” nije naišao na razumijevanje, a ni odobravanje od strane publike i kritike. Književnica Virdžinija Vulf je u jednom eseju zapisala da je “Uliks” bio značajna katastrofa, jer je bio strahotan po porazu, a ogroman po smjelosti.

“Portret umjetnika u mladosti”

Tehniku unutrašnjeg monologa, Džojs je prvi put koristio u djelu “Portret umjetnika u mladosti”, koji je ujedno i jedna vrsta piščeve biografije, koja prati život i sazrijevanje. Sam tok popraćen je različitošću u narativnom iskazu, koji kreće od jednostavnih, čudnih rečenica, te se razvija u složenu strukturu. Djelo obrađuje teme odrastanja, religije, identiteta i slobode.

“Portret umjetnika u mladosti” prvi je Džojsov roman, a objavljen je u seriji od 1914. do 1915. godine, da bi zvanično u cjelosti bio objavljen 29. decembra 1916. godine. U radu, koji je predstavio Stivena Dedalusa, inspirisanog mitskim likom Dedala, Džojs je koristio tehnike koje kasnije razvio u “Fineganovom bdijenju” i “Uliksu”.

“Dablinci”

Zbirka, sačinjena iz 15 pripovijetki objedinjena nazivom “Dablinci”, prvi put je objavljena 1914. godine. Džojs je u ovim pripovijetkama prikazao život srednje klase u Dablinu, početkom 20. vijeka, u vremenu vrhunca irskog nacionalizma.  Irska je tada bila pod različitim uticajima i na jednoj vrsti prekretnice, što se istorije i kulture tiče. Ove priče zasnovane su na samospoznaji, kakvu je i Džojs doživio, a koja mijenja živote.  Nekoliko pripovijetki ispričano je iz ugla djeteta, a da bi do kraja, kako teče tok pripovijedanja, te priče bivale ispričane iz ugla odraslih osoba, u skladu s Džojsovom podjelom na djetinjstvo, adolescentsko i odraslo doba. Pojedini likovi iz “Dablinaca” kasnije su se pojavljivali u “Uliksu”.

“Fineganovo bdijenje”

Roman “Fineganovo bdijenje” je djelo na kojem je Džojs radio više od 15 godina, a objavljeno je 1939. godine i na neki način je nastavak “Uliksa”. Priča se dešava tokom noći, a u pisanju su korišćene sve tehnike koje je Džojs koristio ranije u svojim djelima.

U ovom djelu izražen je haotičan način pisanja, napuštena čak i po Džojsu ustaljena struktura. Knjiga počinje krajem, a završava početkom, tako da je u djelu napravljena jedna vrsta kružnog načina pripovijedanja, bez smislenog jezika, toka radnje i vremena. Čak je sam Džojs navodio da bi za najbolji način čitanja ovog djela, čitalac trebalo da bude u nekoj vrsti nesanice. Kada bi pročitao knjigu, vratio bi se na početak i čitao ponovo, u krug.

“Kamerna muzika”

Zbirku od 34 pjesme, djelimično inspirisanih poezijom Pola Verlena, a napisanih u stilu madrigala, objavio je 1907. godine. Nakon toga objavio je još nekoliko pjesama i satiričnih stihova. Na srpskom jeziku, objedinjena pod nazivom “Kamerna muzika i druge pesme”, knjiga poezije Džejmsa Džojsa objavljena je u izdanju “Arhipelaga”.

Glas Srpske