OKO 400 MAJEVIČKIH STEĆAKA U 40 NEKROPOLA (FOTO)
U majevičkom kraju postoji oko 40 nekropola sa više od 400 spomenika - stećaka, a njihovo brojno stanje i veličine ukazuju da su naselja na Majevici u srednjem vijeku bila česta, ali mala, govori za Srnu profesor Nemanja Milovanović, koji se bavi istraživanjem i porijeklom stećaka na ovom području.
Milovanović ističe da se na Majevici stećcima obilježavaju grobna mjesta od druge polovine 12. vijeka, pa do kraja 16. vijeka.
"Nažalost, ni na jednom od epitafa na Majevici nije zabilježeno istorijski poznato ime ili događaj, pa je precizno datiranje time otežano, međutim, tu nam pomaže paleografija i istorija jezika", kaže Milovanović.
Iako napominje da su ranije, uprkos sistemskim istraživanjima, pravljeni namjerni ili nenamjerni propusti, on tokom desetogodišnjeg rada i obilaska ovog područja nastoji da istraži epitafe sa ciljem da prikupi i predstavi pouzdanu istorijsku građu.
"Na ukrašenim primjercima ponekad su, osim vjerskih, prisutni i statusni simboli. Krst je najčešći ukrasni motiv na stećcima uopšte. Prikazi sunca, mjeseca, spirala, srednjovjekovnog oružja (luk i strijela, mač), prikazi vinove loze, cvijeća i drugog bude maštu i nagone na razmišljanja o svemu onome što je okruživalo srednjovjekovnog čovjeka", kaže Milovanović.
On podsjeća da epitafi uvijek ističu vezu pokojnika i "plemenite zemlje" ("Ovdje leži na svojoj zemlji..."), zatim svjedoče o vezama među ljudima i o vezi ljudi sa Bogom ("...s Bogom i s rodom").
Obilježja o pokojnicima ne dižu samo potomci, braća ili roditelji, već u tome pomažu rodbina, prijatelji ili bratija ("...a postaviše ovaj biljeg sinovi"..."i s rodom").
"Natpisi svjedoče i o migracijama. Sačuvani su etnici Svibničanin, Gostiljanin, Hvočanin, a ponekad iz samog natpisa dobijamo neku informaciju o životu pokojnika tih vremena (`...dobro živje na ovom svijetu...`), ali i o smrti (`...a pogibe...`)", kaže Milovanović i dodaje da epitafi svjedoče i o jezičkim, ali i o vjerskim prilikama.
Milovanović kaže da poseban utisak ostavlja deset epitafa srednjovjekovne nekropole u selu Piperi na Majevici.
"S obzirom na to da je ova nekropola privukla pažnju najstarijih domaćih naučnih radnika koji su se bavili srednjovjekovnim natpisima, te da je njena posebnost zbog broja epitafa izuzetna u najširim okvirima, nije razumljivo zašto joj nije posvećana posebna pažnja šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka", navodi Milovanović.
On ističe da, zahvaljujući epitafu posvećenom Milošu Bratosaliću, zatim epitafu njegovom bratu i na kraju njegovom sinu Pribisavu može da se da rekonstruiše rodoslovno stablo vlastelinske porodice Bratosalića.
"Ćirilički natpis na spomeniku Pribisava Miloševića svjedoči o dramatičnim događajima, o ubistvu i osveti, koji su se zbili na Majevici, po svemu sudeći, u 15. vijeku. Iz natpisa saznajemo i ime ubice", navodi Milovanović, koji živi u Priboju majevičkom.
O broju stećaka, ili kako se se uobičajnije u narodu nazivaju - mramorovi ili mramorje, na Majevici i u njenoj podgorini teško se sa sigurnošću može govoriti.
"Ali, ako se pod terminom majevički kraj podrazumijevaju područja nekadašnjih prijeratnih opština Lopare i Ugljevik onda se sa sigurnošću zna da ovdje postoji četrdesetak nekropola, sa preko 400 spomenika. Veliki broj nekropola nalazi se i na području koje se nekada nazivalo zvorničkom Majevicom", istakao je Milovanović, koji je profesor srpskog jezika i književnosti u Srednjoškolskom centru "Vuk Karadžić" u Loparama.
Milovanović je i glavni i odgovorni urednik (2012−2016) časopisa za jezik, književnost i duhovnost "Bokatin Dijak", te urednik biblioteke "Baština" edicije "Dijak". Član je redakcije časopisa "Srp". Radove iz srednjovjekovne epigrafike objavljuje u periodici
ntv arena
Milovanović ističe da se na Majevici stećcima obilježavaju grobna mjesta od druge polovine 12. vijeka, pa do kraja 16. vijeka.
"Nažalost, ni na jednom od epitafa na Majevici nije zabilježeno istorijski poznato ime ili događaj, pa je precizno datiranje time otežano, međutim, tu nam pomaže paleografija i istorija jezika", kaže Milovanović.
Iako napominje da su ranije, uprkos sistemskim istraživanjima, pravljeni namjerni ili nenamjerni propusti, on tokom desetogodišnjeg rada i obilaska ovog područja nastoji da istraži epitafe sa ciljem da prikupi i predstavi pouzdanu istorijsku građu.
"Na ukrašenim primjercima ponekad su, osim vjerskih, prisutni i statusni simboli. Krst je najčešći ukrasni motiv na stećcima uopšte. Prikazi sunca, mjeseca, spirala, srednjovjekovnog oružja (luk i strijela, mač), prikazi vinove loze, cvijeća i drugog bude maštu i nagone na razmišljanja o svemu onome što je okruživalo srednjovjekovnog čovjeka", kaže Milovanović.
On podsjeća da epitafi uvijek ističu vezu pokojnika i "plemenite zemlje" ("Ovdje leži na svojoj zemlji..."), zatim svjedoče o vezama među ljudima i o vezi ljudi sa Bogom ("...s Bogom i s rodom").
Obilježja o pokojnicima ne dižu samo potomci, braća ili roditelji, već u tome pomažu rodbina, prijatelji ili bratija ("...a postaviše ovaj biljeg sinovi"..."i s rodom").
"Natpisi svjedoče i o migracijama. Sačuvani su etnici Svibničanin, Gostiljanin, Hvočanin, a ponekad iz samog natpisa dobijamo neku informaciju o životu pokojnika tih vremena (`...dobro živje na ovom svijetu...`), ali i o smrti (`...a pogibe...`)", kaže Milovanović i dodaje da epitafi svjedoče i o jezičkim, ali i o vjerskim prilikama.
Milovanović kaže da poseban utisak ostavlja deset epitafa srednjovjekovne nekropole u selu Piperi na Majevici.
"S obzirom na to da je ova nekropola privukla pažnju najstarijih domaćih naučnih radnika koji su se bavili srednjovjekovnim natpisima, te da je njena posebnost zbog broja epitafa izuzetna u najširim okvirima, nije razumljivo zašto joj nije posvećana posebna pažnja šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka", navodi Milovanović.
On ističe da, zahvaljujući epitafu posvećenom Milošu Bratosaliću, zatim epitafu njegovom bratu i na kraju njegovom sinu Pribisavu može da se da rekonstruiše rodoslovno stablo vlastelinske porodice Bratosalića.
"Ćirilički natpis na spomeniku Pribisava Miloševića svjedoči o dramatičnim događajima, o ubistvu i osveti, koji su se zbili na Majevici, po svemu sudeći, u 15. vijeku. Iz natpisa saznajemo i ime ubice", navodi Milovanović, koji živi u Priboju majevičkom.
O broju stećaka, ili kako se se uobičajnije u narodu nazivaju - mramorovi ili mramorje, na Majevici i u njenoj podgorini teško se sa sigurnošću može govoriti.
"Ali, ako se pod terminom majevički kraj podrazumijevaju područja nekadašnjih prijeratnih opština Lopare i Ugljevik onda se sa sigurnošću zna da ovdje postoji četrdesetak nekropola, sa preko 400 spomenika. Veliki broj nekropola nalazi se i na području koje se nekada nazivalo zvorničkom Majevicom", istakao je Milovanović, koji je profesor srpskog jezika i književnosti u Srednjoškolskom centru "Vuk Karadžić" u Loparama.
Milovanović je i glavni i odgovorni urednik (2012−2016) časopisa za jezik, književnost i duhovnost "Bokatin Dijak", te urednik biblioteke "Baština" edicije "Dijak". Član je redakcije časopisa "Srp". Radove iz srednjovjekovne epigrafike objavljuje u periodici
ntv arena
