Intervju - Brano Nešković: Teksas je moj drugi zavičaj
Na mom putu iz Semberije u svijet, na koji sam krenuo sa jednom omanjom torbom, imao sam samo podršku Boga u koga sam neizmejrno vjerovao. Ono što sam najbolje znao da radim je da igram fudbal. Nakon par svjetskih destinacija krenem preko Atlantika i završim i završim u Tekasasu. Danas moja porodica živi jedan normalan život. Poslije Semberije, Teksas mi je drugi zavičaj, kaže za ,,Semberske novine'' Brano Nešković iz Velike Obarske.
Poštovani gospodine Neškoviću, na početku razgovora za ''Semberske novine''zamolio bih Vas da nam u nekoliko rečenica opišete put od rodne Bijeljine i Semberije do Teksasa u Americi. Koliko dugo traje to '''dobrovoljno izgnanstvo'', neki će to nazvati pečalbom ili životom u emigraciji?
To je dugački džurni od tridesetak godina na kome se, osim suza i znoja, dogode i rijetko lijepe stvari. Meni se to putovanje odužilo, a ja se još povratku nadam, iako sam potpuno svjestan da se to, i pored moje želje, nikad dogoditi neće. Na strani sebe imao sam Boga u koga sam vjerovao da me neće ostaviti. Kad sam krenuo u Svijet, sa jednom omanjom torbom,i uspomenama zaguranim u srcu put Njemačke, prevashodan razlog bila je Ljubav, koja me tamo čekala, a tek sekundarni plan da se školujem. Tamo sam brzo došao do spoznaje da je za bilo kakvo ostvarenje životnih planova potreban novac, a Zapadu su uvijek trebali talenti s mozgom i mišićima. Najbolje što sam znao raditi u tim godinama bio je fudbal, a taj talent sam dokazao na terenima bivše Jugoslavije. Živjeli smo u Bremenu i Bilefeldu. I tako, fudbal, škola, usavršavanje njemačog,engleskog, bili su mi prevashodno životna preokupacija. Usput se rodio sin, kasnije još dvije kćerke i, zaista, život je izgledao ružičast, da bi ga kasnije pokvario rat u otadžbini. Usput sam pisao novinarske članke za frankfurtske “Vesti”, nervirao se zbog svega i svačega, tražio utjehu, moleći se Bogu u bilefeldskoj crkvi ''Sv.Vasilija Ostroškog''. Sredinom devedesetih, Njemačka mi postaje nekako siva, preopterećena izbjeglicama, recesijom, jednostavno, u njoj se moja porodica nije osjećala onako prijatno, kao prije. Na tržištu rada, bez obzira na visoku naobrazbu, mi Balkanci primani smo na posao tek ukoliko na birou nije bilo Nijemaca, pa onda građana iz EU. Takve stvari su me nervirale i shodno mom nemirnom duhu, odlučim da potražim hljeba preko Atlantika. I danas sam zahvalan japanskoj firmi „Itoču“, za koju radim na poslovima hemije, evo, već dvadesetak godina ovdje u Teksasu, a ko zadovolji njih, može se nazvati ostvarenom ličnošću. Danas moja porodica živi jedan normalan život, jer smo prihvaćeni u društvu kao potpuno ravnopravni građani teksaške države. I, poslije Semberije,Teksas je moj drugi zavičaj, a okolica Dalasa moj drugi dom. Djeca su završila dobre škole, rade interesantne i odgovorne poslove, a pored toga, ovdje su nam se rodila i dva unučeta, što mi je, pored pisanja, oplemenilo život.
Čime se bavite, osim što pišete,kako saznah, stihove i prozu?
Bavljenje nekim poslom je preduslov da preživite, a naročito, ako je u pitanju hemija, gde se ne traži samo suvo znanje, nego primjena ideja koje su sakupljene tokom godina rada. Naravno, moram se stalno edukovati, jer nove tehnologije stalno se mijenjaju. Prednost rada u Americi je upravo u znanju koje se cijeni i to vam drži radno mjesto.
Kako danas, s ove vremenske distance, gledate na život u Americi? Mislim na snove i nadanja mnogih od nas, na to da se može živjeti i proživjeti i taj ''američki san''.
Čitajući ''Vajat Erp'' romane, još kao tinejdžer sam zavolio Ameriku. Dok Holidej je bio za mene ''personifikacija dobrote'' i to je bio moj prvi susret sa ''američkim snom'' koga sam doživio i prije dolaska u Ameriku. Mit o američkm snu,u kojem su svi ljudi jednaki,slobodni, da kroz naporan rad mogu ostvariti sebi dobit i u čemu će uživati, svakako traje i danas, ali sa manjim entuzijazmom. Običan Teksašanin je opterećen bankarskim kreditom, što ga sputava da osjeti taj obećani san, ali ga drži pozitivna misao, da posla dovoljno ima. Treba naglasiti, da sam Teksas spada među deset najrazvijenijih zemalja sveta. Ako iskreno verujete u Boga, megalomaniju svedete na minimum, a usput dobro procenite sebe, život će vam biti lepši.
Šta ljude opredeljuje na duži ostanak u pečalbi, da li na to utiče porodica, školovanje djece, uređen sistem, mogućnost zarade i izvjesnost, ili sve to podjednako?
Sve ovo što ste naveli, utiče na ostanak ljudi u pečalbi, ali glavni razlog, ipak, je strah od novog života, jer poslije provedenih desetljeća u nekom ''dobrovoljnom izgnanstvu'' nostalgija prelazi u stanje apatije i ljudsko biće ostaje skriveno u svojoj ljušturi, nespremno za bilo kakve promjene. Čak i želja da tijelo bude pokopano u rodnoj grudi sa godinama iščezava. Jedino što se nikad ne mijenja, to je bezuvjetna i neupitna ljubav prema rodnom kraju, na šta se pomisli svakog jutra, kada se otvore oči.
Čitajući Vaš roman ''Indijanci nebom lete''uočio sam da ste i zavičaj „ponijeli“ sa sobom u Ameriku, da pamtite i volite svaki detalj iz djetinjstva, iz mladosti. Koliko ima autobiografskog u romanu i šta vas je opredijelilo na pisanje?
Roman ''Indijanci nebom lete'' je nastavak na zbirku pjesama ''Slavski venac'', pa priča tako i počinje - U TEKSASU NIŠTA NOVO, SRBE MUČE BRIGE KLETE, KAUBOJA VIŠE NEMA, INDIJANCI NEBOM LETE, a ja bih dodao, da je u toj rečenici satkana formula našeg života u Americi. Prije svega, to moje pisanije je jedna ''saga''o semberskoj familiji Mihajlović iz koje potiče moja majka Desanka. Pošto materijalno nisam bogat, da zavičaju poklnim bolnicu, sakralni objekt ili most, kao pjesnik, romanopisac, Semberac, Teksašanin, iako sam već tri decenije izvan njega, odlučio sam da zavičaj vaskrsnem u napisanom. Nepopravljivi sam optimist i u ljubavi vidim onu snagu koja pobeđuje sve okolnosti. U romanu ima puno autobiografskog, iako sam se trudio da se to što manje osjeti. Po nekom nepisanom pravilu, dobre knjige dođu u žižu interesovanja tek nakon fizičke smrti pisca.
Na čemu trenutno radite, odnosno šta pišete i kada će novi roman ugledati svjetlo dana?
Roman ''Marija Višnja'' je napisan i lektorisan od strane Senahida Nezirovića, a posredno znam da na recenziji rade profesori Ljiljana Lukić i dr Cvijetin Ristanović. Postoji mogućnost da ga objavi bijeljinska ''Prosvjeta' i siguran sam da će izaći u 2019. godini. To je priča o familiji Filipa Višnjića koja započinje godinom 1760. i traje do njegove osamnaeste godine i svi vi koji volite da nešto novo saznate o Semberiji i Majevici, uskoro ćete imati priliku. Zahvaljujem se redakciji ''Semberskih novina''na ukazanom prostoru, a svim Sembercima u zavičaju i širom Svijeta, želim srećne Novogodišnje i Božićne praznike. Još jednom, srdačan pozdrav iz Teksasa!
Ljubo Ljubojević
Poštovani gospodine Neškoviću, na početku razgovora za ''Semberske novine''zamolio bih Vas da nam u nekoliko rečenica opišete put od rodne Bijeljine i Semberije do Teksasa u Americi. Koliko dugo traje to '''dobrovoljno izgnanstvo'', neki će to nazvati pečalbom ili životom u emigraciji?
To je dugački džurni od tridesetak godina na kome se, osim suza i znoja, dogode i rijetko lijepe stvari. Meni se to putovanje odužilo, a ja se još povratku nadam, iako sam potpuno svjestan da se to, i pored moje želje, nikad dogoditi neće. Na strani sebe imao sam Boga u koga sam vjerovao da me neće ostaviti. Kad sam krenuo u Svijet, sa jednom omanjom torbom,i uspomenama zaguranim u srcu put Njemačke, prevashodan razlog bila je Ljubav, koja me tamo čekala, a tek sekundarni plan da se školujem. Tamo sam brzo došao do spoznaje da je za bilo kakvo ostvarenje životnih planova potreban novac, a Zapadu su uvijek trebali talenti s mozgom i mišićima. Najbolje što sam znao raditi u tim godinama bio je fudbal, a taj talent sam dokazao na terenima bivše Jugoslavije. Živjeli smo u Bremenu i Bilefeldu. I tako, fudbal, škola, usavršavanje njemačog,engleskog, bili su mi prevashodno životna preokupacija. Usput se rodio sin, kasnije još dvije kćerke i, zaista, život je izgledao ružičast, da bi ga kasnije pokvario rat u otadžbini. Usput sam pisao novinarske članke za frankfurtske “Vesti”, nervirao se zbog svega i svačega, tražio utjehu, moleći se Bogu u bilefeldskoj crkvi ''Sv.Vasilija Ostroškog''. Sredinom devedesetih, Njemačka mi postaje nekako siva, preopterećena izbjeglicama, recesijom, jednostavno, u njoj se moja porodica nije osjećala onako prijatno, kao prije. Na tržištu rada, bez obzira na visoku naobrazbu, mi Balkanci primani smo na posao tek ukoliko na birou nije bilo Nijemaca, pa onda građana iz EU. Takve stvari su me nervirale i shodno mom nemirnom duhu, odlučim da potražim hljeba preko Atlantika. I danas sam zahvalan japanskoj firmi „Itoču“, za koju radim na poslovima hemije, evo, već dvadesetak godina ovdje u Teksasu, a ko zadovolji njih, može se nazvati ostvarenom ličnošću. Danas moja porodica živi jedan normalan život, jer smo prihvaćeni u društvu kao potpuno ravnopravni građani teksaške države. I, poslije Semberije,Teksas je moj drugi zavičaj, a okolica Dalasa moj drugi dom. Djeca su završila dobre škole, rade interesantne i odgovorne poslove, a pored toga, ovdje su nam se rodila i dva unučeta, što mi je, pored pisanja, oplemenilo život.
Čime se bavite, osim što pišete,kako saznah, stihove i prozu?
Bavljenje nekim poslom je preduslov da preživite, a naročito, ako je u pitanju hemija, gde se ne traži samo suvo znanje, nego primjena ideja koje su sakupljene tokom godina rada. Naravno, moram se stalno edukovati, jer nove tehnologije stalno se mijenjaju. Prednost rada u Americi je upravo u znanju koje se cijeni i to vam drži radno mjesto.
Kako danas, s ove vremenske distance, gledate na život u Americi? Mislim na snove i nadanja mnogih od nas, na to da se može živjeti i proživjeti i taj ''američki san''.
Čitajući ''Vajat Erp'' romane, još kao tinejdžer sam zavolio Ameriku. Dok Holidej je bio za mene ''personifikacija dobrote'' i to je bio moj prvi susret sa ''američkim snom'' koga sam doživio i prije dolaska u Ameriku. Mit o američkm snu,u kojem su svi ljudi jednaki,slobodni, da kroz naporan rad mogu ostvariti sebi dobit i u čemu će uživati, svakako traje i danas, ali sa manjim entuzijazmom. Običan Teksašanin je opterećen bankarskim kreditom, što ga sputava da osjeti taj obećani san, ali ga drži pozitivna misao, da posla dovoljno ima. Treba naglasiti, da sam Teksas spada među deset najrazvijenijih zemalja sveta. Ako iskreno verujete u Boga, megalomaniju svedete na minimum, a usput dobro procenite sebe, život će vam biti lepši.
Šta ljude opredeljuje na duži ostanak u pečalbi, da li na to utiče porodica, školovanje djece, uređen sistem, mogućnost zarade i izvjesnost, ili sve to podjednako?
Sve ovo što ste naveli, utiče na ostanak ljudi u pečalbi, ali glavni razlog, ipak, je strah od novog života, jer poslije provedenih desetljeća u nekom ''dobrovoljnom izgnanstvu'' nostalgija prelazi u stanje apatije i ljudsko biće ostaje skriveno u svojoj ljušturi, nespremno za bilo kakve promjene. Čak i želja da tijelo bude pokopano u rodnoj grudi sa godinama iščezava. Jedino što se nikad ne mijenja, to je bezuvjetna i neupitna ljubav prema rodnom kraju, na šta se pomisli svakog jutra, kada se otvore oči.
Čitajući Vaš roman ''Indijanci nebom lete''uočio sam da ste i zavičaj „ponijeli“ sa sobom u Ameriku, da pamtite i volite svaki detalj iz djetinjstva, iz mladosti. Koliko ima autobiografskog u romanu i šta vas je opredijelilo na pisanje?
Roman ''Indijanci nebom lete'' je nastavak na zbirku pjesama ''Slavski venac'', pa priča tako i počinje - U TEKSASU NIŠTA NOVO, SRBE MUČE BRIGE KLETE, KAUBOJA VIŠE NEMA, INDIJANCI NEBOM LETE, a ja bih dodao, da je u toj rečenici satkana formula našeg života u Americi. Prije svega, to moje pisanije je jedna ''saga''o semberskoj familiji Mihajlović iz koje potiče moja majka Desanka. Pošto materijalno nisam bogat, da zavičaju poklnim bolnicu, sakralni objekt ili most, kao pjesnik, romanopisac, Semberac, Teksašanin, iako sam već tri decenije izvan njega, odlučio sam da zavičaj vaskrsnem u napisanom. Nepopravljivi sam optimist i u ljubavi vidim onu snagu koja pobeđuje sve okolnosti. U romanu ima puno autobiografskog, iako sam se trudio da se to što manje osjeti. Po nekom nepisanom pravilu, dobre knjige dođu u žižu interesovanja tek nakon fizičke smrti pisca.
Na čemu trenutno radite, odnosno šta pišete i kada će novi roman ugledati svjetlo dana?
Roman ''Marija Višnja'' je napisan i lektorisan od strane Senahida Nezirovića, a posredno znam da na recenziji rade profesori Ljiljana Lukić i dr Cvijetin Ristanović. Postoji mogućnost da ga objavi bijeljinska ''Prosvjeta' i siguran sam da će izaći u 2019. godini. To je priča o familiji Filipa Višnjića koja započinje godinom 1760. i traje do njegove osamnaeste godine i svi vi koji volite da nešto novo saznate o Semberiji i Majevici, uskoro ćete imati priliku. Zahvaljujem se redakciji ''Semberskih novina''na ukazanom prostoru, a svim Sembercima u zavičaju i širom Svijeta, želim srećne Novogodišnje i Božićne praznike. Još jednom, srdačan pozdrav iz Teksasa!
Ljubo Ljubojević
