Proslavili 35 godina mature :: Semberija INFO ::

 

Proslavili 35 godina mature


Najljepše uspomene svi mi nosimo iz srednje škole- perioda bezbrižnosti i druženja. Prijateljstva koja se tada steknu ostaju za cijeli život, potvrdili su to i nekadašnji učenici Poljoprivredne škole koji su maturirali 1983. godine,  a treće oktobarske subote, ispunjene mirisom  i bojama zlatne jeseni, okupili se da proslave 35 godina mature. 
Ova godišnjica mature bila je veoma lijepa prilika da se stari drugari sretnu, ispričaju i prisjete svih dogodovština iz zajedničkog đačkog doba. Nekadašnji učenici IV-3 razreda Poljoprivredne škole, poljoprivredni tehničari opšteg smjera, sastanak su dogovorili ispred škole, da bi bar na kratko ponovo sjeli u školske klupe. Od ukupno 46 maturanata, koliko ih je bilo u razredu, na proslavu 35 godina mature došlo ih je 20. Od tadašnjih profesora pridružili su im se Jelisaveta Polajner i Slavko Vasić, te vaspitač u Đačkom domu, Srećko Manojlović.
Pored prisjećanja na period srednjoškolskih dana, bilo je priča i o sadašnjem životnom dobu i svemu onom što ono nosi, a sa sjetom se govorilo o onima koji nisu bili s njima.
Od majske subote 1983. godine, svršeni učenici Poljoprivredne škole krenuli su svako svojim putem, jedni uspješnom radu, a drugi za novim širim znanjima. Osvrnuvši se na do sada pređeni životni put, zaista se imaju čime pohvaliti. Za proteklih 35 godina dokazali su se u raznim oblastima, jedan broj njih je ostao u struci, dok su se drugi profesionalno ostvarili u  oblastima koje nisu vezane za poljoprivredu. Među njima su ugledni privatni preduzetnici,  službenici u javnim službama, policajci, taksisti, a ima i jedan univerzitetski profesor. Ističu da ono što nose u sebi velikim dijelom su ponijeli upravo iz Poljoprivredne škole koja im je podarila veliko znanje.
Inače, oni su jedina generacija koja se ne okuplja u maju ili junu.
- Mi koji se bavimo poljoprivredom nemamo vremena u proljeće, a ni u ranu jesen, zato se na proslavi mature okupljamo krajem oktobra, pojašnjava Vukosav Babić koji žvi u selu Batkuša kod Šamca. Kaže, jako se raduje svakom susretu sa školskim drugarima, a čvrstom prijateljstvu u velikoj mjeri doprinijelo je i to što ih je više od pola razreda stanovalo u Đačkom domu. 
- Bilo je to prvo odvajanje od porodice i velika životna prekretnica, ali zaista smo se lako prilagodili životu u domu. Vaspitači su nam bili kao drugi roditelji, brinuli su o svim našim potrebama, pomagali u savladavanju školskih obaveza, priča Babić.
Janja Milovanović je iz Bijeljine, iz rodnog grada nikad na duži period nije odlazila, ali svakom susretu sa starim drugarima posebno se raduje. 
-Taj osjećaj ponovnog susreta je teško opisati, ali uvijek kad se sastanemo ja kao da se vratim u te dane, sa svima njima razgovaram i šalim se na način na koji sam to činila i kad smo bili srednjoškolci, kaže Janja.  
Druženje školskih drugara je proteklo u prelijepoj atmosferi. Nakon okupljanja ispred svoje škole, druženje su, uz večeru, piće i muziku, nastavili u restoranu Pet jezera.

M.R.