ZBIRKA NARODNIH NOŠNjI U MUZEJU SEMBERIJE: SVAKA ŠARA SVOJU PRIČU IMA


U svom istorijskom razvoju, narodne nošnje su bile izložene mnogobrojnim uticajima različitih naroda, pa su, osim obilježja vremena u kom su napravljene, imale i druge odjevne elemente iz proteklih vremena. Muzej Semberije prikupio je izuzetno značajnu i brojnu zbirku koju čine kompleti i dijelovi nošnji, a one su, uglavnom, iz perioda 19. i s početka 20. vijeka.
 
Bogata zbirka tradicionalne nošnje stanovnika grada i sela formirana je zahvaljujući Sembercima koji su ih nesebično poklanjali, a neki komadi su i otkupljivani za potrebe stalne postavke koja je prvi put urađena 1981. godine’’, kaže za portal Semberija info muzejska savjetnica Tanja Lazić, koja ističe da ove narodne nošnje svjedoče o jednom vremenu, ljudima, njihovoj duhovnoj i materijalnoj kulturi na području Bijeljine, Semberije i njene bliže okoline.

Prvu stalnu postavku uradila je Radmila Kajmaković, tadašnja kustosica Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koja je krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20-og vijeka radila etnološka istraživanja u Semberiji i objavila značajnu i jedinu monografiju koja se bavi tradicionalnim narodnim životom kod nas, etnološku monografiju Semberije.

-Naša kolekcija je veoma brojna, a od svih dijelova odjeće imamo veliki broj različitih primjeraka nastalih u različitim perodima. Kad se govori o seoskoj nošnji Semberije, i to kod srpskog stanovništva koje je u selima Semberije najbrojnije, može se reći da ona imala tri faze i da se razvijala pod različitim uticajima. Prva faza u razvoju nošnji je period do Prvog svjetskog rata, druga faza između dva svjetska rata, a treća je poslije Drugog svjetskog rata, odnosno, savremena faza. Podjela je ustanovljena na osnovu glavnih karakteristika nošnje nastalih u tim periodima’’, pojašnjava Tanja Lazić.
 

Kako precizira, nošnju prvog perioda karakteriše jednostavnost u kroju i bojama, a preovladavala je bijela boja. Muškarci su nosili košulje preko gaća, a žene duge i široke košulje nerezane u struku, sa uglavljenim, širokim rukavima. Nošnju između dva rata karakteriše uticaj krajeva preko Drine i Save, dok se u savremenom periodu narodna nošnja postepeno napušta i zamjenjuje gradskom odjećom. Pored razlike u nošnji u različitim periodima, razlika je postojala i među nošnjama osoba različitog uzrasta i bračnog stanja: mladići i djevojke nosili su odjeću od najboljeg materijala i sa mnogo ukrasa i nakita, mladi muškarci i žene oblačili su se nešto skromnije, dok je nošnja starijih bila sasvim jednostavna. Postojala je i znatna razlika u nošnji prema imovnom stanju. Dok siromašni nisu ni zimi imali ni čakšire, nego su i ljeti i zimi bili u tankim pređnim gaćama i opancima od sirove kože, dotle su već krajem 19-og vijeka imućni u svečanijim prilikama nosili bogato vezene gunjeve, cipele i čizme.

- Za razliku od nošnji iz nekih drugih krajeva sa prostora bivše Jugoslavije, koje su bile izuzetno bogate i vezom i raznim ukrasima, kod nas je to svedeno na krajnju jednostavnost i minimalizam, s tim što se ta neka kreativnost ispoljavala kroz pregače, bošče i slično. Možda zbog preokupiranosti ljudi i načinom života, jer od jutra do mraka obavljali su težak posao u poljoprivredi, pa u nošnji u Semberiji izostaju ukrasi, odnosno, nema ih mnogo. U našoj kolekciji od tih osnovnih dijelova, i muške i ženske nošnje, ima dosta primjeraka košulja, rubina i gaća, a sve su urađene od različitih vrsta materijala. Ima dosta gornjih haljetaka: ženskih jeleka, muških gunjića ili jeleka, a zatim, iz faze između dva svjetska rata, kada kod  muške nošnje, narošito ovih bogatijih, preovladava uticaj iz Srbije, pa se nose koporani, đude i suknene pantalone tipične za zapadnu Srbiju. Kod žena, pored jeleka koji su bili dio svakodnevne nošnje i koji su bili različitog kvaliteta, za svečanije prilike nosile su bolje jeleke, izrađene čak i od atlasa i od pliša. U posebnim situacijama, kao što su svadbe, žene su nosile i libade, kao izuzetno svečan komad nošnje. Inače, ti gornji haljeci rađeni su u specijalizovanim zanatskim radnjama, terzijskim i abadžijskim, a bili su izuzetno skupi i vrijedni, jer je u njih uloženo dosta rada i bili su bogato ukrašeni. Neki su bili ukrašeni samo gajtanima, sa različitim motivima, uglavnom floralnim, dok su oni skuplji, izrađeni od kadife i  pliša, bili ukrašeni i srmom’’, ističe za portal Semberija info Tanja Lazić.

Za Semberiju je karakteristično da u nošnji od početka 20. vijeka ima dosta uticaja Srema i Mačve. Ako se govori o ženskoj nošnji, pored rubine, nezaobilazan dio bila je pregača koja je u ranoj fazi bila prosta, tkana od vune i na prugice. Kasnije se u načinu izrade koriste lakših prediva i  bogato se ukrašavaju floralnim motivima, po njima se veze i dodaju ukrasne trake od različitih vrsta čipke.
 

-Između dva svjetska rata nošnja se drastično mijenja, sve više, umjesto duge košulje kod žena, preovladavaju kratke košulje i skute od beza. I pod uticajem gradske nošnje, počinju da se šiju različite vrste bluza od cica i porheta. Nošnja postaje mješavina različitih stilova, a ta tendencija se nastavila do kraja Drugog svjetskog rata, da bi negdje 60-ih godina 20. vijeka,  pogotovo kod mlađih, preovladao gradski stil.

Gradska nošnja

Što se tiče gradske nošnje ona je bila do početka 20-og vijeka pod uticajem orijentalne tradicije, a poznato je da je u Osmanskom carstvu postojao propis za način oblačenja. Nošnja je bila ista, ali nije svima bilo dozvoljeno da nose iste boje odjeće. Tako je bilo u Bijeljini, gdje su viši slojevi svih nacija nosili istu vrstu odjeće, s tim što se razlikovala po bojama. Poznato je da je propisivano da oni koji nisu pripadali narodu koji vlada, po propisu su nosili tamne boje-crnu, tamnoplavi i tamnosmeđu. To se odnosilo na pravoslavce, katolike, jevreje i ostale, što je značilo da su muslimani, pogotovo pripadnici više klase, imali pravo da nose svijetle i žive boje. Muško klasično odijelo, orijentalnog tipa, je sa šalvarama turajlijama, sa kratkim kaputićem i slično, i svi su u obavezi imali da nose fesove, ali koji su se, u zavisnosti od toga kom narodnu pripada građanin, razlikovali po nijansama crvene boje. Muslimanske žene bile su pokrivene, ali i među tim ženama različitih klasa bio je prisutan različit stil pokrivanja. Žene iz više klase nosile su tzv. feredže, a to su crni kaputi koji imaju neku varijantu kapuljače preko glave i potpuno pokrivale lice, a priopadnice nižeg društvenog sloja  pokrivale su se zarom, velikim komadom platna. Taj način oblačenja muslimanskih žena bio je zastupljen sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je zakonom zabranjen. Evropski uticaj je poslije Austro-ugarske okupacije veliki, te se u gradu mijenja odnos prema odjeći i gradska sredina prihvata uglavnom evropski način oblačenja, pogotovo mlađi’’, navodi Tanja Lazić.

portal Semberija info (M.Rešidović)