SMILJA MITROVIĆ IZ UDRUŽENJA NESTALIH ,,SEMBERIJA I MAJEVICA” : DOK DIŠEM, NEĆU ODUSTATI
Bolna borba i traganje za istinom
Bilo je to, neko će reći, davne 1994. godine, a za Smilju Mitrović, kao da se upravo dogodilo. Za ,,Semberske novine”, ova hrabra majka priča da je njen Dragan, sin jedinac, imao samo 19 godina, a bio je student koji je dobio poziv za mobilizaciju.
Upućen je na ratište na područje Krajine, a tokom borbi 1995. godine, ovaj golobradi mladić nestaje. O strahu majke koja ga je sa suzama i strahom ispratila 1994. godine, o strašnoj vijesti te kobne 1995. godine, teško je pisati, jer ni jedna riječ ne može opisati strah majke za sinom jedincem.
-Dan i noć su mi postali isti, bez sna i bez vazduha. Strahovala sam da se ne dogodi ono što ni jedna majka ne bi trebala da doživi. Nažalost, strah da ga više neću vidjeti, postao je java. Od trenutka kad sam saznala da je nestao, nisam željela da prihvatim istinu. Čekala sam ga, osluškivala da pokuca na vrata i sa osmjehom koji pamtim kaže: Majko, vratio sam se. Ne brini, dobro sam.” priča Smilja Mitrović i sa sjetom gleda u daljinu, kao da će Dragan ipak doći majci u zagrljaj.
-Željela sam da vjerujem da je negdje među ljudima, da je zarobljen i da će ga pustiti da se vrati svojoj kući, jer tek je počeo da živi. Dani i mjeseci su prolazili, ja sam čekala mog Dragana, čekala da mi neko javi da je živ, da će doći, ali istina je bila surova. Shvatila sam da moram pronaći svoje dijete, da, ako sama ne počnem da ga tražim, to niko neće učiniti. Počela je moja borba i traganje za istinom, ma kako bolna bila. Išla sam od vrata do vrata, pitala, pisala, molila, zvala, a dan i noć su i dalje ostali isti. Evo, prošlo je 32 godine, a ja sam opet na početku. Mog Dragana nema, a nema ni informacija gdje da ga tražim. To boli, kao i saznanje da majka više neće zagrliti sina jedinca”, priča ova hrabra majka koja je tragajući za djetetom upoznala i brojne druge majke koje su izgubile djecu. Odlučila je da osnuje udruženje koje će se posvetiti zajedničkoj borbi za istinom.
Dok dišem, neću odustati
- Svoj život sam posvetila traženju posmrtnih ostataka svog jedinca, ali i da pomognem drugim porodicama koje su izgubile svoje najmilije, a još uvijek ih nisu pronašli. Ne želim da prihvatim da je moj Dragan i mnogi drugi Dragani, ,,slučaj” koji nije riješen. Zaslužuju da budu pronađeni i da ih dostojanstveno sahranimo. Bar toliko su zaslužili od onih koji treba da aktivno rade na pronalaženju nestalih, a zaslužile su i porodice nestalih, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju”, priča majka hrabrost i majka upornost.
-Teško je doći kući, otvoriti vrata, a kuća prazna. Teško je i kad gledaš u vrata iz kuće, a na njih ne ulazi onaj za kim srce puca. Tako je iz godine u godinu, a i meni se godine nižu. Molim Boga da me poživi da uspijem da ga pronađem, da ga sahranim pored oca, mog supruga koji je od tuge preminuo u 42 godini života. Pakao koji proživljavam od 1994. godine ne bih nikom poželjela, ali snagu mi daje borba da ću uspjeti, da će uspjeti svi oni traže svoje najmilije. Boli i saznanje da umjesto da čekamo da nam unuci dolaze, mi tražimo posmrtne ostatke naše djece. Teško je, ali svoj krst hrabro i dostojanstveno nosimo, jer smo ponosni što smo ih imali. Tuga i bol su naš život, a zajedničko nam je i što nećemo odustati od traženja, jer svaki naš dah je posvećen toj borbi”, poručuje Smilja Mitrović.
Iz Udruženja nestalih boraca i civila ,,Semeberija i Majevica”, od dana osnivanja, uspjeli su pronaći i identifikovati 140 žrtava proteklog rata, a neumorno tragaju za još 51 osobom, među kojima je i Smiljin sin Dragan Mitrović.
Semberija info
Bilo je to, neko će reći, davne 1994. godine, a za Smilju Mitrović, kao da se upravo dogodilo. Za ,,Semberske novine”, ova hrabra majka priča da je njen Dragan, sin jedinac, imao samo 19 godina, a bio je student koji je dobio poziv za mobilizaciju.
Upućen je na ratište na područje Krajine, a tokom borbi 1995. godine, ovaj golobradi mladić nestaje. O strahu majke koja ga je sa suzama i strahom ispratila 1994. godine, o strašnoj vijesti te kobne 1995. godine, teško je pisati, jer ni jedna riječ ne može opisati strah majke za sinom jedincem.
-Dan i noć su mi postali isti, bez sna i bez vazduha. Strahovala sam da se ne dogodi ono što ni jedna majka ne bi trebala da doživi. Nažalost, strah da ga više neću vidjeti, postao je java. Od trenutka kad sam saznala da je nestao, nisam željela da prihvatim istinu. Čekala sam ga, osluškivala da pokuca na vrata i sa osmjehom koji pamtim kaže: Majko, vratio sam se. Ne brini, dobro sam.” priča Smilja Mitrović i sa sjetom gleda u daljinu, kao da će Dragan ipak doći majci u zagrljaj.
-Željela sam da vjerujem da je negdje među ljudima, da je zarobljen i da će ga pustiti da se vrati svojoj kući, jer tek je počeo da živi. Dani i mjeseci su prolazili, ja sam čekala mog Dragana, čekala da mi neko javi da je živ, da će doći, ali istina je bila surova. Shvatila sam da moram pronaći svoje dijete, da, ako sama ne počnem da ga tražim, to niko neće učiniti. Počela je moja borba i traganje za istinom, ma kako bolna bila. Išla sam od vrata do vrata, pitala, pisala, molila, zvala, a dan i noć su i dalje ostali isti. Evo, prošlo je 32 godine, a ja sam opet na početku. Mog Dragana nema, a nema ni informacija gdje da ga tražim. To boli, kao i saznanje da majka više neće zagrliti sina jedinca”, priča ova hrabra majka koja je tragajući za djetetom upoznala i brojne druge majke koje su izgubile djecu. Odlučila je da osnuje udruženje koje će se posvetiti zajedničkoj borbi za istinom.
Dok dišem, neću odustati
- Svoj život sam posvetila traženju posmrtnih ostataka svog jedinca, ali i da pomognem drugim porodicama koje su izgubile svoje najmilije, a još uvijek ih nisu pronašli. Ne želim da prihvatim da je moj Dragan i mnogi drugi Dragani, ,,slučaj” koji nije riješen. Zaslužuju da budu pronađeni i da ih dostojanstveno sahranimo. Bar toliko su zaslužili od onih koji treba da aktivno rade na pronalaženju nestalih, a zaslužile su i porodice nestalih, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju”, priča majka hrabrost i majka upornost.
-Teško je doći kući, otvoriti vrata, a kuća prazna. Teško je i kad gledaš u vrata iz kuće, a na njih ne ulazi onaj za kim srce puca. Tako je iz godine u godinu, a i meni se godine nižu. Molim Boga da me poživi da uspijem da ga pronađem, da ga sahranim pored oca, mog supruga koji je od tuge preminuo u 42 godini života. Pakao koji proživljavam od 1994. godine ne bih nikom poželjela, ali snagu mi daje borba da ću uspjeti, da će uspjeti svi oni traže svoje najmilije. Boli i saznanje da umjesto da čekamo da nam unuci dolaze, mi tražimo posmrtne ostatke naše djece. Teško je, ali svoj krst hrabro i dostojanstveno nosimo, jer smo ponosni što smo ih imali. Tuga i bol su naš život, a zajedničko nam je i što nećemo odustati od traženja, jer svaki naš dah je posvećen toj borbi”, poručuje Smilja Mitrović.
Iz Udruženja nestalih boraca i civila ,,Semeberija i Majevica”, od dana osnivanja, uspjeli su pronaći i identifikovati 140 žrtava proteklog rata, a neumorno tragaju za još 51 osobom, među kojima je i Smiljin sin Dragan Mitrović.
Semberija info
